Kako je Napoleon nakon prognanstva došao od "kanibala" do "veličanstva" u 20 dana i šta je istina
Ali početkom 1815. Napoleonovi dani slave bili su iza njega. Poražen od koalicije evropskih sila, bio je prognan na Elbu, mali otok u blizini italijanske obale. U Francuskoj je obnovljena monarhija. Na prijestolju je sjedio brat kralja koji je pogubljen 1789. Bilo je gotovo kao da se Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi nikada nisu dogodili.
To se stanje pokazalo nepodnošljivim za Napoleona, koji se nije mogao zadovoljiti vladavinom nad Elbom. Dana 26. februara, s malom skupinom odanih vojnika, isplovio je prema Francuskoj u L’Inconstantu, jedrenjaku prerušenom u britanski brod. Odmah nakon podneva prvog marta Napoleon se iskrcao u Golfe-Juanu.
Odabravši put prema sjeveru koji je izbjegavao najrojalističkija područja Provanse, Napoleon i njegova vojska stigli su do Grenoblea za samo šest dana. Došavši tako daleko, Napoleon je postajao sve sigurniji u kockanje koje poduzeo.
"Prije Grenoblea bio sam pustolov. Nakon Grenoblea, bio sam princ", kazao je Napoleon
Kako je njegovo brzo napredovanje išlo prema sjeveru, redovi Napoleonova vojska povećavala se prebjezima iz rojalističkih snaga koje su poslane da ga uhapse, često su to bili veterani Napoleonovih bitaka širom Evrope, a njihova žestoka lojalnost starom zapovjedniku nadjačala je njihove sadašnje dužnosti u služba kralja. U Lyonu i mnogim drugim gradovima ulice su bile pune gomila jednako nostalgičnih za doba procvata Carstva.
Jašući na valu popularnosti i jureći poput munje, Napoleon je pomeo sve pred sobom. Bez ijednog ispaljenog metka stigao je u Pariz 20. marta. Kralj je pobjegao iz zemlje. Napoleon je ponovno bio car, samo oko 100 dana. Dana 18. juna doživio je konačni poraz kod Waterlooa. Četiri dana kasnije abdicirao je. Dana 8. jula Luj XVIII vratio se na prijestolje.
Nakon neuspjelog povratka, zabilježenog u napoleonskoj predaji kao Les Cent-Jours, Napoleon je ponovno poslan u progonstvo. Ovaj put na mnogo izoliraniji otok, Svetu Helenu, usred južnog Atlantskog okeana, gdje će i umrijeti 1821. godine.
Godine 1841. Alexandre Dumas objavio je putopis pod nazivom "Une année à Florence" (Godina dana u Firenci). Sadržavao je razmišljanje o uvjerljivosti novinskih naslova, temeljeno na izvještajima o Napoleonovom povratku na vlast u pariškim novinama Moniteur Universel u martu 1815. godine.
Kao službeno glasilo francuske vlade, taj je list bio neprijateljski raspoložen prema Napoleonu, barem kad je započeo svoju kampanju. Dumas primjećuje da se stav promijenio kako se svrgnuti car približavao sjedištu moći:
“Ako želite pratiti njegov pobjednički marš do Pariza, trebate samo konzultirati Moniteur. Kako bismo vodili naše čitatelje u ovom historijskom istraživanju, pružit ćemo prilično zanimljiv uzorak. Korak po korak, predstavlja Napoleonov marš prema Parizu i pokazuje promjenu koju njegovo napredovanje proizvodi u stavu novina", piše Dumas.
Dumas zatim navodi deset naslova koji dokazuju njegovu tvrdnju:
Kanibal je izašao iz svoje jazbine.
Ogar s Korzike upravo je pristao u zaljevu Juan.
Tigar je stigao u Gap.
Čudovište je spavalo u Grenobleu.
Tiranin je prešao Lyon.
Uzurpator je viđen šezdeset liga od prijestolnice.
Bonaparte napreduje velikim koracima, ali nikada neće ući u Pariz.
Napoleon će sutra biti pod našim bedemima.
Car je stigao u Fontainebleau.
Jučer je Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo ušlo u svoj dvorac Tuileries u masu svojih vjernih podanika.
"Ovo je vrhunski spomenik novinarstvu. Ne mora ništa drugo da radi, jer neće učiniti ništa bolje", ovo zaključuje Dumas.
Moniteur Universel je bio poznat kao le journal de la pensée officielle, tj. zapis "službene misli". Možda ne toliko različito od današnjih "mainstream medija". Zapravo, neki su povukli paralele između Moniteurovog početnog odbacivanja Napoleonova povratka i nesposobnosti američkih medija da shvate Trumpov marš do pobjede 2016. Iz tog razloga, i kako bi ilustrirali širu poantu da se istina i novinarstvo ne smiju miješati jedni za druge, sa Dumasove anegdote redovno se skida prašina.
No, priča ima još jedan sloj i još dvije važne lekcije o novinarstvu.
Lekcija broj jedan: Provjerite svoje izvore. Cjelokupna serija Moniteur Universel može se pregledati online putem Francuske nacionalne knjižnice, uključujući relevantna dnevna izdanja od 1. do 20. marta 1815. Ne sadrže naslove koje Dumas koristi. Zapravo, kao dnevnik, Moniteur je uglavnom objavljivao dekrete, statute i uredbe, ništa tako sumorno kao naslovi koje je citirao Dumas.
U Les Cent-Jours: Légende et réalité (1983.), francuski historičar George Blond nakon opsežnog istraživanja prisiljen je zaključiti da "iako je car vrijeđan i odbačen kao pustolov ili zlotvor u nekim novinskim komentarima, ovaj legendarni niz novinskih naslova nikada nije postojao".
Naravno, to neće spriječiti Dumasovu anegdotu da se ponovno pojavi. A ta druga lekcija je možda najbolja koju nas ova anegdota može naučiti o novinarstvu: da mediji - mainstream ili drugi - ne mogu odoljeti dobroj priči. Prema riječima novinara Maxwella Scotta u vesternu Johna Forda "Čovjek koji je ustrijelio Libertyja Vallancea: “Kada legenda postane činjenica, štampajte legendu", piše Bigthink.com.
