Naučnici imaju novu teoriju zašto je napravljen Stonehenge: Da li je ovo priča o ujedinjenju pred invazijom
Izgradnjom spomenika od kolosalnog kamenja udaljenog stotinama kilometara, tvorci drevnog spomenika možda su se nadali ujediniti naciju, ali u konačnici nisu uspjeli jer je starosjedilačko stanovništvo otoka na kraju zamijenjeno pridošlicama.
Nova teorija slijedi nedavno otkriće da je šest tona težak Oltarni kamen u Stonehengeu izvorno potječe iz sjeverne Škotske, nekih 700 kilometara od samog mjesta u Salisburyju, jugoistočna Engleska. Prije ovog otkrića, bilo je dobro utvrđeno da "plavo kamenje" spomenika dolazi iz Preseli Hillsa u Walesu, oko 225 kilometara, dok je veće sarsen kamenje iskopano 24 kilometra sjeverno od Stonehengea .
"Činjenica da je svo kamenje potječe iz dalekih regija, što ga čini jedinstvenim među više od 900 kamenih krugova u Britaniji, sugeriše da je kameni krug mogao imati političku, ali i vjersku svrhu, kao spomenik ujedinjenja za narode Britanije, slaveći svoje vječne veze sa svojim precima i kozmosom", objasnio je autor studije profesor Mike Parker Pearson u izjavi, prenosi IFLScience.
Nasuprot tome, drugi prahistorijski megaliti diljem Britanije i Evrope obično su napravljeni od stijena koje su u prosjeku prevezene s udaljenosti od samo 7 kilometara. Prema istraživačima, Stonehenge se ističe "kao spomenik čiji su graditelji pokušali, naposljetku neuspješno, uspostaviti neki oblik političkog ujedinjenja i zajedničkog identiteta u većem dijelu ili čak cijeloj Britaniji, spajajući te izvanredne i strane stijene koje su simbolizirale i utjelovljivale daleko i udaljene zajednice".
Na primjer, nagađaju da su "oltarni kamen kao doprinos ili dar donijeli neolitski ljudi iz sjeverne Škotske, možda kako bi učvrstili savez ili sudjelovali u izvanrednoj saradnji na daljinu koju je izgradnja Stonehengea predstavljala i utjelovljivala".
Komentarišući ovaj nevjerovatni drevni poduhvat, Parker Pearson je rekao da "sličnosti u arhitekturi i materijalnoj kulturi između područja Stonehengea i sjeverne Škotske sada imaju više smisla".
Na primjer, autori ističu da su stanovi u neolitskom selu u kojem su bili radnici koji su izgradili Stonehenge nevjerovatno slični po rasporedu drevnim domovima u Orkneyju iz otprilike istog razdoblja, naglašavajući drevnu kulturnu vezu između južne Engleske i sjeverne Škotske.
Sam masivni, horizontalni Oltarni kamen također odražava veličinu i orijentaciju sličnih blokova na ležećim kamenim krugovima koji se nalaze samo u sjevernoj Škotskoj. Štoviše, stepenasta visina ovih škotskih spomenika, koji su niži prema sjeveroistoku i viši prema jugozapadu, također se odražava u rasporedu sarsena u Stonehengeu.
Sastavljajući dijelove zajedno, autori studije sugerišu da je Oltarni kamen vjerovatno stigao u Stonehenge tokom druge faze izgradnje znamenitosti. Ova hronologija poklapa se sa značajnim populacijskim preokretom, jer su imigranti sa stepskim podrijetlom hrlili u Britaniju iz kontinentalne Evrope, utječući na genetsko i kulturno nasljeđe otočnog neolitskog društva na otoku.
"Inkorporacija Oltar Stonea u Stonehenge kao pokušaj jedinstva možda je bila odgovor na krizu legitimacije izazvanu ovim priljevom novih ljudi", pišu istraživači. Međutim, nažalost za ovo starosjedilačko britansko stanovništvo, oni su u potpunosti zamijenjeni kulturom koja je proizašla iz stepa u vrijeme kada je Stonehenge dovršen.
Dajući osuđujuću posljednju riječ o ovom ambicioznom programu političke konsolidacije, autori navode da je "kao pokušaj ujedinjenja, Stonehenge na kraju bio neuspjeh".
Studija je objavljena u časopisu Archaeology International.
