Odsječene ruke za faraona: Arheolozi otkrili fizičke dokaze sakaćenja neprijatelja u starom Egiptu
U hramu Ramzesa III u Medinet Habu (Luxor, Egipat), vojnici su prikazani kako nose vreće i košare pune odsječenih ruku koje će dati zadovoljnom faraonu.
Historijski roman Egipćanin Mike Waltarija (1945.) opisao je tu praksu u krvavoj sceni borbe, sukobljavajući Egipćane sa Jevrejima iz Khaybara (sjeverna Arabija). Horemhebove pobjedničke trupe odlažu visoku, sablasnu hrpu odsječenih desnih šaka pred noge svog komandanta i kip Sekhmet, lavlje božice rata. Najbolji ratnici donose tri, četiri, pa čak i pet krvavih udova. Zatim je došao knez, koji je dao mjeru pobjede i osnovu za nagrađivanje vojnika zlatnim nakitom.
Slične scene nalaze se u drugim historijskim romanima, poput Ancient Evenings (1983.) Normana Mailera. Mailer opisuje vojnike koji su kažnjeni zato što su zarobljenicima odsjekli ruke ili, još gore, vlastitim mrtvim suborcima (ruka je ipak ruka).
Jevrejski način brojanja bio je precizniji. Prema Starom zavjetu, odrezali bi kožicu svojim neobrezanim neprijateljima. Staroegipatske ikone i reljefi potvrđuju njihovu praksu skupljanja penisa od mrtvih neprijatelja na bojnom polju (reljef u Medinet Habu to pokazuje, iako mnogim posjetiteljima to nedostaje). Uši su se također skupljale povremeno, mnogo prije nego što su to učinili američki marinci u Vijetnamu, ponovno dokazujući da nema ničeg novog pod suncem.
Većina historija staroegipatskog ratovanja spominje odsijecanje ruku, uključujući Ratovanje u starom Egiptu Bridget McDermott (2004.), koja opisuje grobnicu vojnika po imenu Ahmose, Abaninog sina, na kojoj je upisano izvjetaj o mnogim rukama koje je dao faraona, koji ga je nagradio robovima i zemljom. Ali niko nikada nije pronašao nikakav fizički dokaz ove dobro dokumentirane prakse - sve do sada.
Rad objavljenu časopisu Scientific Reports predstavlja prvi osteološki dokaz odsječenih ruku u starom Egiptu. Odsječene desne šake 12 osoba iskopane su u tri jame unutar dvorišta ispred prijestolne dvorane hiksoške palače iz 15. dinastije (oko 1640. – 1530. pr. Kr.) u Avarisu/Tell el-Dab’a u sjeveroistočnom Egiptu.
“Iako je ovakva praksa poznata iz grobnih ili hramskih natpisa i reljefa od Novog kraljevstva nadalje, ovo je prvi put da su korišteni fizički dokazi kako bi se saznalo više o postupku i pojedincima čije su ruke odsječene”, pišu autori (Julia Gresky, Manfred Bietak, Emmanuele Petiti, Christian Scheffler i Michael Schultz).
Bioarheološka analiza ovih ljudskih ruku pruža treći izvor dokaza (uz ikonografske i arheološke dokaze) i nudi jedinstvene uvide u nepoznate detalje ove prakse. Ratni trofeji jezovito su predstavljeni s raširenim prstima – ne može se zamijeniti ni za što osim za ljudske ruke.
Tri jame u kojima su iskopane sadržavale su jednu, tri i osam ruku. U dvije jame s više primjeraka pronađeno je nekoliko pojedinačnih prstiju, tako da bi ukupan broj ruku mogao iznositi 18. Zanimljivo je da jedan izgleda pripada ženi. Ostali pripadaju vojno sposobnim muškarcima – odraslim, ali ne i starijim muškarcima. Osam cijelih ruku postavljeno je s dlanom prema dolje, a tri s dlanom prema gore. Svi su bili čisto odsječeni od podlaktice.
Analizom šaka utvrđeno je da nisu odmah položene u jame jer je mrtvačka ukočenost djelomično nastupila, ali su prsti još uvijek bili dovoljno savitljivi da se ispruže u vidljiv položaj. Šake su još uvijek imale ligamente i tetive koji su držali kosti na mjestu kad su bile pokopane. Autori studije pišu da mjesto, tretman i vjerojatno položaj odsječenih ruku argumentira protiv hipoteze o kažnjavanju koje provodi zakon kao motivaciji za ta djela.
Uzimajući u obzir mnoge druge arheološke i historijske izvore, bioarheološki dokazi predstavljeni u radu sugerišu da su odsječene ruke ponuđene kao trofeji. Amputacija ruku ne nalazi se u drugim staroegipatskim kontekstima osim u nekim slučajevima pljačke kada su ruke mumija odsječene kako bi se uklonili dragulji (na primjer, mumiji Setija II nedostaje desni ud). Niti je imalo smisla odsijecati ruke zatvorenicima jer bi ih to učinilo beskorisnim kao robove.
Budući da su ruke iskopane iz jama ispred dvorane kraljevskog prijestolja, autori studije zaključili su da su tamo postavljene kao dio javnog događaja koji se održavao u palači, možda za nagrađivanje hrabrih ratnika. Nijedan ne pokazuje tragove posjekotina ili bilo kakve dokaze uklanjanja mekog tkiva, što implicira da su te ruke bile precizno odsječene i pripremljene za prezentaciju.
Iako se ruke ne mogu pripisati određenoj etničkoj ili kulturnoj skupini, čini se da su običaj odsijecanja desne ruke neprijateljima u Egipat donijeli Hiksi.
Egipćani su usvojili ovaj običaj za vrijeme vladavine faraona Ahmosea, kao što pokazuje reljef hrpe ruku u njegovom hramu u Abydosu. Ahmose je bio taj koji je osvojio Avaris i porazio Hikse i vjerojatno je bio upoznat s ovom praksom.
Natpisi na grobnicama iz rane 18. dinastije i hramski reljefi od 18. do 20. dinastije dosljedno prikazuju brojanje rukama na bojnim poljima. Prema studiji, postoje lingvistički dokazi da praksa odsijecanja neprijateljskih ruku potječe s Bliskog istoka. Tokom rane 18. dinastije pojavljuje se novi hijeroglif s prvim natpisnim spomenom rezanja ruku u ratovanju. Nije riječ o tipičnom hijeroglifu za ruku, već o vrlo realističnom prikazu ispruženog dlana koji možda označava novu riječ - odsječena ruka, piše El Pais.
