Poljoprivreda u sjevernoj Africi je počela prije 7.500 godina i to zahvaljujući imigrantima
Nedavna istraživanja, plod projekata koji kombinuju arheološka iskapanja i analizu drevne DNK, ukazuju na brz razvoj na Bliskom istoku, u regiji poznatoj kao Plodni polumjesec. Inovacije koje su tamo nastale kasnije su se proširile i prihvatile su ih zajednice lovaca skupljača na poluotoku Anatoliji (današnja Turska).
Prije oko 8.500 godina, članovi poljoprivrednih zajednica prešli su Egejsko more, donoseći tehnike slične onima koje se koriste u Anatoliji u Grčku i na Balkan. Pet stoljeća kasnije, neki su prešli u Italiju.
Poljoprivreda se prvi put pojavila na Pirinejskom poluotoku prije otprilike 7600 godina. To se dogodilo usporedo s pojavom na otocima Korzici i Sardiniji, kao i postupnim širenjem riječnim dolinama kontinentalne Evrope.
To je dovelo do značajnog povećanja populacije, a dogodila se i velika demografska promjena kada su lokalni lovci sakupljači asimilirani, što je dovelo do široke genetske i kulturne varijacije. Te su zajednice bile posljednje iz mezolitika.
Na Pirinejskom poluotoku, običaji koje je neolitsko stanovništvo donijelo sa sobom bili su slični onima koji su se nekoliko stoljeća ranije pojavili u Italiji. Posebno je značajan ukras keramike, koji je snažan pokazatelj kulturoloških afiniteta. To se uglavnom sastojalo od utisnutih motiva, poznatih kao keramika Cardium, koja je često koristila školjke.
Ova vrsta keramike pronađena je u obalnim područjima širom Sredozemlja, pa se vjeruje da su neolitski ljudi putovali na jednostavnim čamcima koji su plovili uz obalu. U relativno kratkom vremenu te su populacije zauzele cijeli Pirenejski poluotok, gdje su prošle brzu kulturnu evoluciju.
Dok se mezolitik razvijao u Evropi, sjevernoafričke zajednice također su preživljavale od lova i sakupljanja. Genetski su bili vrlo slični skupinama od nekoliko hiljada godina ranije, s kraja gornjeg paleolitika, čiji su ostaci otkriveni u špilji Taforalt u Oujdi u Maroku. Čini se da te skupine nisu imale keramiku, barem ne one u sjevernom Magrebu.
Južnije, Sahara je izgledala sasvim drugačije nego danas. Bilo je vlažnije i čak se moglo pohvaliti područjima savana, šuma, rijeka i jezera. Čini se da je tamo populacija lovaca sakupljača imala keramiku, posebno u područjima kao što su današnji Mali, Niger i Sudan.
Prije otprilike 7.500 godina, znakovi poljoprivrede i stočarstva počeli su se pojavljivati u sjevernom Maroku, zajedno s keramikom s utisnutim Cardiumom koja je imala mnogo sličnosti s komadima pronađenima u mediteranskoj Iberiji. Oni su uglavnom pronađeni na poluotoku Tingitana, u blizini današnjeg Tangiera.
Poljoprivredne inovacije uključivale su usjeve žitarica (pšenica i ječam) i mahunarki (grah, grašak i leća), kao i uzgoj ovaca i koza. Uz pojavu keramike, postoje dokazi o perlama koje su ukrašavale male morske puževe, kao i perle od ljuski nojevih jaja, koje su bile široko rasprostranjene na ranijim nalazištima, pa i općenito u staroj Africi.
Ovakav razvoj događaja postavlja pitanje jesu li se te inovacije mogle proširiti s Pirenejskog poluotoka. Ako jesu, kako su usvojeni?
Proučavanje ljudskih ostataka iz tog razdoblja, otkrivenih u Kaf Taht el-Gharu, u blizini Tétouana u Maroku, dalo je odgovore. Analiza drevne DNK četiriju jedinki, koje datiraju između 7.400 i 7.100 godina, govori priču o križanju i transkontinentalnom križanju.
Za razliku od prethodnih otkrića, neolitski stanovnici ove špilje bili su genetski slični evropskim neolitičkim ljudima, uglavnom anatolskog nasljeđa (s područja koje otprilike odgovara današnjoj Turskoj), s doprinosima drevnih evropskih mezolitskih lovaca sakupljača. Lokalno stanovništvo činilo je samo 15-20% genskog fonda.
To ukazuje na neolitsko stanovništvo na tom području koje bismo mogli definirati kao "kreolsko". Bio je genetski slično onom koji je u isto vrijeme bio prisutan na Pirenejskom poluotoku, a vrlo različit od onog koji je nastanjivao tu regiju nekoliko stoljeća prije.
Nasuprot tome, u 7.100 godina staroj nekropoli ni 200 km južnije — špilja Ifri N'Amr Ou Moussa, otkrivena je čitava zajednica farmera. Iako su imali utisnutu keramiku, njihov genetski profil bio je u potpunosti autohton u regiji. Čini se da je ovo dokaz da je lokalno stanovništvo jednostavno usvojilo neolitske prakse bez asimilacije u novo društvo.
Hiljadu godina kasnije, prije nekih 6.500 godina, pojavile su se nove vrste keramike na neolitskim nalazištima na marokanskoj atlantskoj obali. Imali su šarene ukrase i često otiske užeta slične onima viđenima u Sahari.
Genetska analiza tri osobe koje su bile povezane s ovom vrstom keramike, pronađene u nekropoli Skhirat-Rouazi, u blizini Rabata - još jednom otkriva proces promjene. Čini se da potječu od neolitskih populacija, ne iz Anatolije, već iz mediteranskog Levanta (Bliski istok). Vjeruje se da su putovali sa Sinaja, prelazeći mnogo vlažniju, gostoljubiviju Saharu nego danas, i prateći krda životinja. Poznate kao stočarske skupine, njihova genetika također uključuje mali postotak lokalnih lovaca sakupljača.
Konačno, prije 5.700 godina, pred kraj neolitika, ljudska DNK otkrivena na mjestu Kelif el Baroud, također blizu Rabata, čini se da zatvara krug, s dokazima križanja između svih prethodnih grupa. Genom koji je tamo pronađen mješavina je porijeklom od autohtonih sjevernoafričkih lovaca sakupljača, anatolijskih farmera pomiješanih s europskim lovcima sakupljačima i stočarskih skupina s Levanta.
U općem kontekstu zapadnog Magreba, to čini osnovu predačkog lonca za taljenje kultura koji sada dijeli većina njegovih stanovnika. Genetski fond sadašnjeg stanovništva regije spoj je formiran milioima godina na tri kontinenata, piše Livescience.com.
