Tajne sarajevske katedrale: Trebala biti izgrađena na drugoj lokaciji, zvona progutao Prvi svjetski rat
Na nadašnji dan prije tačno 140 godina 20. novembra 1884. godine postavljen je kamen temeljac za izgradnju ove bogomolje.
Inicijator gradnje katedrale bio je nadbiskup Josip Stadler, odlučan u namjeri da katoličkoj zajednici u Sarajevu osigura dostojanstveno središte vjerskog života. Projekt je povjeren mladom i perspektivnom arhitektu Josipu Vancašu, koji je u to vrijeme bio na početku svoje karijere. Njegov mentor, Friedrich von Schmidt, jedan od najpoznatijih arhitekata historicizma, prepoznao je Vancašev talenat i preporučio ga za ovaj izazovni zadatak.
Vancaš je svoje inspiracije pronašao u ranogotičkom stilu, posebno u crkvama Burgundije i Francuske. Jedan od uzora bila je crkva Notre-Dame u Dijonu, čiji je jednostavni i robustni izgled savršeno odgovarao skromnim, ali simbolički snažnim potrebama Sarajeva.
Položaj i izazovi gradnje
Prvobitno je lokacija katedrale trebala biti na uglu tadašnje Ferhadije i Ćemaluše, no zbog nesuglasica s gradskom upravom, mjesto je promijenjeno. Konačni izbor pao je na trg koji je ubrzo nazvan Crkveni trg, a danas nosi ime Fra Grge Martića. Radovi su započeli 20. novembra 1884. godine, a prvi udarci pozlaćenom lopatom pripali su tadašnjem poglavaru Zemlje, barunu Ivanu Appelu.
Zemljište nije bilo lako pripremiti. Temelji su morali biti duboko ukopani – na nekim mjestima i do sedam metara, kako bi se građevina osigurala od mogućih klizišta. Sama gradnja odvijala se u etapama, a unutrašnji radovi trajali su do 1889. godine.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka u historiji katedrale desio se 23. jula 1887. godine kada su njena zvona prvi put zazvonila. Zvona su bila dar slovenskog naroda, a lijevana su u radionici Samassa u Ljubljani.
Međutim, zvona nisu dugo ostala na katedrali. Tokom Prvog svjetskog rata, austrougarske vlasti su ih uklonile i istopile za ratne potrebe. Nova zvona postavljena su tek dvadesetih godina 20. stoljeća, pri čemu je papa Pio XI. darovao najveće zvono.
Unutrašnja umjetnost
Unutrašnjost katedrale oslikana je freskama koje su prvobitno izradili umjetnici iz škole nazarenaca, uključujući Alberta de Rohdena. Freske su prikazivale scene iz Novog zavjeta, uključujući Krunjenje Djevice Marije i Uskrsnuće Kristovo.
Nažalost, zbog vlage i neadekvatnih uslova, freske su se vremenom raspale. Tokom restauracije 1988. godine, izrađene su njihove replike uljem na platnu, čime je sačuvan duh originalnih umjetničkih djela.
Posebnu pažnju privlače vitraji u glavnoj lađi, izrađeni u Tiroler Glasmalerei Anstalt u Innsbrucku. Svaki vitraj nosi priču – jedan prikazuje Isusa na križu, dok drugi oslikava sv. Margaretu Alacoque u viziji Srca Isusova.
Katedrala je izgrađena od čvrstog kamena koji je dopreman iz okolice Sarajeva. Unutrašnjost je prvobitno bila jednostavna, bez suvišnih ukrasa, što je odražavalo burgundski stil. Vanjština je ukrašena detaljima ranogotičkog stila, uključujući rozete i reljefe s prizorima Svetog Trojstva.
Zanimljivo je spomenuti da su tornjevi katedrale visoki 43,2 metra i da su inspiraciju pronašli u praškoj Tynskoj crkvi. Na njima su postavljena dva križa, izrađena od željeza i pozlaćena u Beču. Za pozlatu je bilo potrebno 36 dukata, što je bio značajan trošak u to vrijeme.
Katedrala je i tokom posljednjeg rata oštećena. Rupe na bakrenom krovu katedrale kao na zidovima i vitrajima nastale su kao posljedica eksplodiranih granata i gelera. Krov je saniran odmah poslije rata, ali u septembra 2013. ukazala se potreba za ponovnim zahvatom i tom prilikom je uočeno 558 rupa od gelera i granata.
Katedrala Srca Isusova danas je nezaobilazno mjesto za turiste, ali i simbol multikulturalnog Sarajeva. Ona nije samo sveto mjesto katoličke zajednice nego i priča o historiji, umjetnosti i arhitekturi Sarajeva, koja nadilazi vjerske granice i postaje dio identiteta cijelog grada.
