Kako je mala švedska dizelska podmornica "potopila" američki nosač aviona

Američka mornarica je iz upotrebe povukla svoje dizelske podmornice devedesetih te ih je zamijenila nuklearnim podmornicama. Iako njihova konstrukcija košta nekoliko stotina miliona dolara, dizelske podmornice trebaju zrak za sagorijevanje goriva te zbog toga često moraju izlaziti na površinu. Čak i kad se koristi "disalica", otkrivanje dizelske podmornice je lakše u odnosu na nuklearnu jer mora izaći na površinu svakih nekoliko dana. S druge strane, nuklearne podmornice mogu ostati pod vodom duže, a na površinu izlaze samo zbog zraka potrebnog posadi. Zbog toga ima smisla držati se nuklearnih podmornica kako bi se zadržao element iznenađenja.

Međutim, i nakon što su Amerikanci prešli na nuklearne podmornice, švedska je nastavila razvijati svoje dizelske podmornice. Klasa Gotland ima tiše Stirling motore kojima ne treba zrak za rad pa zbog toga mogu ostati duže pod vodom, čak i sedmicama ako je to potrebno. Osim toga, mogu preći na dizelski pogon kada prelaze veće udaljenosti.

Punjenjem baterija na podmornici, mornarica može obaviti tajnu operaciju bez buke. Iako i podmornice na nuklearni pogon imaju baterije, one moraju pokrenuti rashladnu tekućinu kako bi održale niske temperature reaktora, a to može otkriti njihovu likaciju.

Međutim, švedska podmornica sa Stirlingovim motorom može tiše raditi, a dokaz tome je činjenica da je bila kobna za nosač aviona, ne jednom ili dva puta, nego već dvije godine.