Dizajn dvostrukog reaktora može proizvesti 105 MW energije, a na njemu se radi od 2016. godine. Tehnologija je dobrodošao korak naprijed za industriju nuklearne energije, nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi u Japanu prije više od jednog desetljeća.
Tokom nuklearne fisije stvaraju se velike količine toplotne energije, koja je korisna u proizvodnji električne energije, ali je i rizik za reakciju. Nuklearni reaktori su dizajnirani s ugrađenim mehanizmima hlađenja, koji odvode toplotu od reakcije, a u slučaju zakazivanja se reaktor može pregrijati ili čak eksplodirati.
Rashladni mehanizmi obično koriste vodu ili ugljik kao sredstva za hlađenje i podržani su vanjskim izvorima napajanja kako bi se osiguralo da temperatura reaktora ostane pod kontrolom. Godine 2011. je nuklearni reaktor u Fukushimi doživio rijedak događaj u kojem je otkazalo standardno i hitno napajanje mehanizma za hlađenje, što je dovelo do topljenja.
Od tada naučnici pokušavaju napraviti nuklearni reaktor koji se pasivno hladi i koji koristi prirodne metode hlađenja. Jedan od tih dizajna je visokotemperaturni reaktor s modulom sa šljunčanim slojem ili HTR-PM.
Konvencionalni nuklearni reaktori koriste gorivne šipke, koje su energetski guste i sadrže velike količine uranija s manjim količinama grafita. U dizajnu reaktora HTR-PM, gorivna šipka je obrnuta, a koristi se velika količina grafita unutar kojeg je uranij obložen. To čini energetsku gustinu goriva mnogo nižom, slično kamenčićima u većem vodenom tijelu.
Pristup ima dvije prednosti. Prva je to što se reakcija nuklearne fisije odvija mnogo sporije od konvencionalnog reaktora i može izdržati višu temperaturu mnogo duže. Druga prednost je u tome što se višak topline, koji se stvara kroz proces, raspršuje na većoj površini goriva te se može hladiti pasivnim metodama ili metodama koje ne troše energiju, kao što su provodljivost i konvekcija.
Pristup je ranije demonstriran u prototipima reaktora napravljenim u Njemačkoj i Kini, no ne i HTR-PM pune veličine.
