Omar Bojčić je dokaz da se sve može: Želi postati prvi bh. slijepi atletičar na Paraolimpijskim igrama
Omar je na prvom zvaničnom takmičenju oborio lični rekord na utrci na 100 metara, zauzeo solidno četvrto mjesto i sada se pun entuzijazma priprema za naredna iskušenja. Trenutke predaha od treninga iskoristili smo da s Bojčićem i njegovim trenerom Elmirom Ćerimagićem razgovaramo o nastupu u Švicarskoj, teškoćama s kojim se susreće te o budućim planovima ovog perspektivnog sportiste.
"Na samom početku, još prije startnog pucnja, bio sam izuzetno uzbuđen jer mi je ovo bilo prvo pravo takmičenje i to odmah svjetskog nivoa. Konkurencija je bila izuzetno jaka, ali sam zadovoljan. Mislim da još nisam dostigao svoj maksimum, onaj pravi vrhunac, ali vrijedi istaći da se ovim sportom bavim manje od godinu. Takmičenja mi polako ulaze u krv i čini mi se da bih mogao trčati i takmičiti se svake sedmice", počinje Bojčić razgovor za portal Klix.ba.
Ostvaren prvi oficijelni rezultat
Njegov trener Ćerimagić istakao je da je Omar istrčao 13,07 na svom prvom zvaničnom paraatletskom takmičenju i tako je oborio lični rekord.
"Imao je Omar ranije nekih testnih takmičenja sa školom, imao je i jedno takmičenje na mitingu AK Novi Grad, ali ovo je prvo pravo takmičenje gdje je imao klasifikaciju, gdje su ga pregledali ljekari. Ovo se smatra prvim oficijelnim rezultatom. Na kraju je bio četvrti u njegovog kategoriji T11, a u ukupnoj (T11 i T12) zauzeo je 18. mjesto u svijetu. Kategorija T11-T13 je kategorija u kojoj nastupaju slijepi i slabovidni, tri vrste trkača s tri različite poteškoće u vidu. Trkač T11 je potpuno slijep, trči s povezom na očima i vodičem, trkač T12 je djelomično slijep, malo vidi, trči bez poveza na očima, ali trči s vodičem, a trkač T13 je djelomično slijep, najviše vidi od ove tri kategorije, ali ne vidi normalno i u potpunosti, trči bez poveza i bez vodiča", pojasnio nam je Ćerimagić te dodao:
"U Švicarsku smo otišli bez nekih očekivanja jer nismo poznavali konkurenciju. Zadovoljan sam rezultatom jer Omar još nije dostigao svoj limit, nema iskustva, a i s vodičem Muhamedom Trleom trenira tek dva mjeseca. Sve to ipak treba iskoordinirati. Za njega je to bio veliki stres i trema. Sve mi je to ohrabrujuće i daje mi nadu da možemo imati renomiranog slijepog sprintera u budućnosti".
Ćerimagić ističe kako je sam početak treniranja s Omarom bio izuzetno zahtjevan.
"Na početku smo trčali skupa, izdvajao sam ga iz grupe. Morao sam za njega izdvojiti posebno vrijeme za trening. Bilo mi je mrsko i teško, ali kada sam odradio prvi trening, kada sam vidio o čemu je riječ, koliko ima motiva i želje te potencijala, jednostavno se sve promijenilo. Ja njega ne treniram iz humanitarnih razloga, već kao svaki trener imam svoj interes i želim da ostvarimo rezultate. Glavna odlika talenta je koliko mu se brzo trening prima. A kod njega to sve ide veoma brzo. Ovo sve je sasvim nova stvar za mene, a najteže mi je bilo naći način kako da mu prenesem šta treba raditi. Kod trenera je glavno sredstvo demonstracija, a meni je to u početku odsječeno. Međutim, naučili smo vremenom i riječima sam mu sve dočarao. Prvo smo usavršili pravolinijsko trčanje pa tek onda krivinu. Potom smo našli vodiča Muhameda Trlu pa smo onda koordinirali njih dvojicu. Imamo još do sprintanja, a vjerujem da će sljedeće godine trčati ispod 12 sekundi, što je norma za Paraolimpijske igre", rekao je Ćerimagić.
Omar, baš kao i svi sportisti, ima i poneki loš dan.
"Kao i svakog sportistu iznervira me ako trening lošije odradim ili se osjećam slabije ili iscrpljen. Lično me iznervira kada radimo neku novu vježbu pa je eventualno odmah na početku ne savladam kako treba. Imam problem što ne vidim kako trener demonstrira vježbu pa sve moram vizuelizirati, zamišljati", pojašnjava nam Omar.
Bojčić za sada nije imao većih finansijskih troškova do posljednjeg puta u Švicarsku.
Do kraja godine trči još u Hrvatskoj i Srbiji
"Cijeli put je finansiralo Ministarstvo sporta i kulture na čelu s ministrom Mirvadom Kurićem. Omar trenira u AK Novi Grad. Tu imamo sve potrebne uvjete, ima mene kao trenera. Ima sve uslove kao i svi drugi naši atletičari. Paraolimpijski komitet je također pomogao jer nas je uvezao s ministarstvom. Pomogli su nam u vezi s procedurama i sve su nam finansirali. Novac će nam trebati i u budućnosti, kao i svim ostalim sportistima", rekao je Ćerimagić.
Bojčić će u ovoj godini nastupati još u Srbiji i Hrvatskoj, a sljedeće godine su cilj Paraolimpijske igre u Tokiju.
"Nakon tih takmičenja u septembru počinjemo se spremati za misiju Tokio 2020. godine. Norma je 11,90 sekundi, a ako se dobro pripremimo možemo se plasirati i tako imati prvog slijepog atletičara na Paraolimpijskim igrama. Možda dobije i pozivnicu ako se norma spusti malo niže. Sljedeće godine Omar je senior i pojavljivat će se na svim seniorskim mitinzima. Meni je cilj da ga iskoristim kao pokazatelj svima da se može uspjeti, ali i da pokrenemo djecu i mlade jer je atletika osnova. Nama djeca ne znaju hodati, trčati... Prije je nastavnik bio samo skretničar, visili smo van kuća svaki dan. Konstantno smo bili u treninzima, a danas je situacija znatno drugačija. Cilj mi je da Omar postane brend. Zamislite ovo, sami sebi zavežete oči i istrčite 100 metara za 13 sekundi. Nadam se da će se zbog njega neko novi prikačiti. Omar može biti najbrži slijepi sprinter Evrope, može od sebe napraviti brend", priča nam Ćerimagić.
Bojčić je slijep već sedam godina, odnosno od 12. godine, a za naš portal je govorio i o ovoj teškoj temi.
"Sa četiri godine sam dobio pljuskavice koje su za mene bile pogubne. Ljekari su mi rekli da je moj gubitak vida zbog pljuskavica jedan od 10 miliona slučajeva. Počeo sam gubiti vid, a u 12. godini sam ga u potpunosti izgubio. Međutim, nisam odustajao od sporta. Sve vrijeme sam trenirao. Košarku, plivanje, brazilsku jiu-jitsu, a bavio sam se i goalballom, također paraolimpijskim sportom. Na kraju sam se našao u atletici i nadam se da ću u njoj ostvariti veliki uspjeh", rekao nam je Omar za kraj razgovora.
