Bio je dvostruki bokserski viceprvak Jugoslavije, sada čisti ulice i živi u straćari
Život ga međutim nije "mazio". Popularni Brka, šampion u boksu i bokser u životu, prošao je put od trnja do zvijezda, ali je splet sudbine namjestio da za razliku od slavnih kolega, završi na ulici, kao radnik Gradske čistoće, piše Telegraf.
"Radim i dalje 8 sati u istoj firmi. Trenutno čistim cijelo naselje Ključ tri, bavim se papirima i lišćem. Do penzije mi je ostalo još dvije godine, tada punim 65 godina. Običan sam čovjek. Radio sam tokom života sve i svašta. A boks? To je bilo nekad. Davno bilo pa se zaboravilo. Šesnaest godina sam boksovao. Bez dinara sam radio i kao trener. U klubu nisam više, otišao sam kada i trener koji je mene otkrio i sa kojim sam radio. Ne mogu da trpim poniženja onih koji su tu ostali", kaže na početku razgovora za Telegraf Avramelović.
Karijera mu je trajala od 1975. do 1990. godine, a kaže da je u karijeri imao 350 mečeva, od čega je u 38 poražen, dok su svega četiri završena neriješenim ishodom. Otišao je iz Zaječara početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u Austriju, a tu se nije dugo zadržao.
"Riješio sam da se vratim '96. godine. Kad, žena se preudala. Našla je drugog, istjerala me napolje. Tri dana sam spavao pored Timoka dok nisam našao stan. Bio je april. Nađem kartone, stavim ih dole, legnem, pokrijem se drugim kartonima. Teže udarce u boksu nisam doživio nego taj kada sam došao. To tamo se prebrodi, a ovo ostaje. U boksu sam pao samo jednom i ustao poslije tri sekunde. U životu je bilo udaraca, ali nisam padao. Ja sam bio fajter. Kod mene nada zadnja umire, dok ima tračka nade, ne odustajem. Tako sam i preživio ovo sve", ističe popularni Brka i nastavlja:
"Svi su me lagali tada. Obećavali su mi i posao i stan. Ipak, vidio sam da od toga nema ništa. Svaki dan me prijatelji sreću na ulici, pitaju me je l' još živim u onoj "lepenici". Ja im kažem istinu. Oni psuju od muke. Sve medalje sam odnio i bacio u selo. Podsjećaju me na ono šta sam bio, a šta sam sad. Drugi su uvijek imali 'vajdu' od tih medalja. Ja najmanje. Morao sam da pazim na ponašanje, ipak je važilo da si 'neko i nešto' u gradu", kaže Avralmelović.
Živi u skromnoj kućici obloženoj blatom, a u jednoj prostoriji je i kuhinja i dnevna i spavaća soba.
"Ovo je stan gdje stanujem. Ovdje sam 20 godina, od 15. oktobra 1989. godine. Petnaestak godina sam plaćao godišnju kiriju od sto kila šećera. Pedeset kila sa proljeća i pedeset kila sa jeseni. Sada plaćam deset eura i 2.000 dinara struju i vodu. Dobro je. Tu imam jednog komšiju, ove druge komšije su otišle. Sarađujemo", kaže bivši bokser.
Nije birao protivnike, a nije se niti jednog plašio.
"Nisam birao da li sam boksovao sa našim, sa Koreancem, Kubancem, s Rumunom, Bugarinom... Oni su mene gurali u vatru, jer je klub bio niži. Svoje pulene su čuvali za lakše protivnike. Nisam se plašio, ali treme uvijek ima. On dvije ruke, ja dvije ruke, on dvije noge, ja dvije noge, pa boj. Pozitivna trema pred svaki meč. Znao sam da nisam išao na ekskurziju. Uvijek uđem oprezno, vidim šta me čeka i onda gotovo", ističe Brko.
Bez obzira što ga je žena napustila na zidu još uvijek čuva porodičnu fotografiju.
"Ovo je slika iz 1987. godine. Ovo sam ja, ovo je kćerka, a ovo bivša supruga. Pa držim, neka, što? Ne smeta mi, neka je tu. To rijetko kada i gledam. Ne gledam. To godinama stoji, nije uopšte problem", kaže Avralemović.
Karijeru mu je obilježio meč s Rusom Šamilom Sabirovom koji je godinu kasnije postao olimpijski prvak.
"Da, to je bio 1979. godine. Šamil Sabirov. Tada je bio prvak Evrope. Pobijedio je na prvenstvu u Kelnu u maju, junu te godine. Došao je na 'Zlatnu rukavicu'. Niko od naših nije htio s njim da boksuje, pitali su mene da li hoću, i ja pristanem. Hala puna, 5.000 ljudi. On ide ispred mene cupka, skače. Oni ga predstavljaju: 'Sljedeća borba je papir kategorija, Šamil Sabirov, SSSR, prvak Evrope'. Publika: 'Aaaaaaa!' Svi za njega navijaju. On nastavlja sa razglasa: 'Njegov protivnik je Avramelović, Timok iz Zaječara!'. Publika uzdiše, već su me prežalili", priča bivši bokser i nastavlja:
"Trener mi kaže, ne sekiraj se, ti si pobjednik. Penjem se u ring. Sudija Rumun, nikada neću da ga zaboravim. Sjetim se da Rusi udaraju jako i riješim da ga isprobam, malo spustim gard, on udara, ja ne osjećam ništa. Shvatio sam da nije jak kao što se mislilo. Ja krenem na njega. Publika se napalila. Imao sam bijelu majicu. Počeli su u tom momentu da navijaju za mene. Oni počinju da viču: 'Bijeli, Bijeli", u drugoj rundi već skandiraju: 'Jugoslavija, Jugoslavija'. Ja ga nabijem u ćoše, i serija udaraca na njega. Publika na nogama, u Svetozarevu poznaju boks. Sudija kaže 'stop', ja rekoh sada će da mu broji, a on ga samo izvuče iz ćoška. Na kraju, domaći sudija njemu da pobjedu, a stranac meni. Ja izgubim 3:2", ističe Avralemović.
Danas se igra s unukom u Zaječaru, medalje je sklonio, a ponovo će ih pogledati samo ako to unuka nekada poželi. "Da vidi ko joj je deda bio", kaže Brko.
