Mirsad Bektić za Klix.ba: Živim u teretani, borba mi je u krvi
Bektić je rođen 16. februara 1991. godine u Srebrenici, odakle je zbog rata otišao u Njemačku, a potom i u SAD. U svijet borilačkih vještina je ušao tako što je počeo trenirati karate, a to je bio samo početak karijere koja je i dalje u usponu.
"Nakon odlaska u Ameriku 1999. godine, kao dijete sam se nerijetko nalazio u neugodnim situacijama, nisam znao engleski jezik, niti sam imao mnogo odjeće. Neka djeca su mi se smijala, ljutio sam se, ali probleme nikad nisam pravio. Višak energije sam usmjerio u sport, počeo sam se baviti karateom, što mi je dalo još više discipline. Trener mi je bio poput oca, pomagao mi je u vezi s mojim problemima u školi i izvan nje", izjavio je Bektić.
UFC nije bio prvi izbor, ali je sada život
Iako se u početku nije interesovao za MMA i borbe u UFC-u, Mirsad je nakon pregledanog meča na TV-u promijenio sport te se fokusirao na borbe u oktagonu.
"S 15 godina sam se okrenuo boksu, brat je trenirao MMA, ali mene to nije interesovalo sve dok nisam pogledao meč na TV-u. Rekao sam sebi da mogu uspjeti u ovom sportu. Ipak, sa 16 godina sam imao pedesetak kilograma, bio sam mršav i niži od ostalih, druga djeca su htjela probleme sa mnom, gurali su me i slično, tako da sam počeo mnogo više jesti, čak sam i u školu nosio hranu i držao je u ormarićima te povremeno dolazio kako bih jeo. Jeo sam po 20 jaja ujutro, htio sam biti snažniji kako bih se mogao čuvati. S nešto više od 18 godina sam se počeo zanimati za UFC, krenuo sam na treninge, a za članarinu sam novac sakupljao čisteći teretane. Čim sam završio školu, počeo sam raditi puno radno vrijeme i nastavio trenirati. Odlučio sam da budem najbolji i još radim na tome", rekao je uspješni UFC-ov borac.
Rođen u ratu, naučen na borbu
Borbenost mu je u krvi, što je izuzetno važno za sport kojim se bavi.
"Naši ljudi puno rade, bave se raznim poslovima i vrijedni su cijeli život. To sam ponio iz BiH sa sobom, naporno treniram, borio sam se gdje god da sam se nalazio, u Njemačkoj, Italiji ili Americi. Rodio sam se u ratu, borba mi je u krvi", kazao je Bektić.
Treninzi su naporni, a potpuna posvećenost jedan od ključnih faktora za uspjeh koji želi ostvariti za sebe, porodicu i narod u BiH.
"Fokus je u mom sportu sve, kao što je važan u životu i poslu kojim se baviš. Sada mi je koncentracija još važnija, osjećam veliku odgovornost prema sebi, svojim roditeljima i porodici, fanovima i narodu u BiH. Zbog toga naporno radim, želim da moj narod bude ponosan na mene te da moja porodica bolje živi. Doslovno živim u teretani, ustajem rano, potom slijede joga i meditacija, klanjam, doručkujem i idem na trening koji se sastoji od kickboksa, hrvanja i drugih segmenata. Nakon treninga odmaram, čitam i slično, a onda slijedi i večernji trening. Cijeli moj dan je ispunjen. Ne pričam puno s ljudima kad treniram, dolazim u teretanu da radim. Tokom vikenda ponekad izađem, a nedjelja je rezervisana samo za odmor", otkrio je 26-godišnji borac.
Povrede su neizostavan dio borilačkih sportova, ali o tome uopće ne razmišlja. Najvažnije mu je da bude potpuno spreman.
"Rizika uvijek ima, ali se ne bojim. Povreda je moguća tokom šetnje, tako da ne razmišljam o tome. Bolova ima, bole ruke, noge i leđa, ali imam ljude koji se brinu za to. Čuvam svoje tijelo, dobro se spremam, a kad uđem u oktagon, nema izgovora. Samo sam ja odgovoran za sve što se dogodi u borbi", dodao je Bektić.
Iz poraza od Elkinsa mnogo naučio, ispunio obećanje nokautiravši Pepeyja
Prošle godine je doživio nokaut od Darrena Elkinsa iako je tokom meča bio dominantniji.
"Istina je da sam bio bolji od Elkinsa u tom meču, ja sam najbolji na svijetu, samo mi treba vremena da pokažem to. Prije naše međusobne borbe, Elkinsa sam gledao jednom. Ranije sam smatrao da mi to ne treba odvlačiti pažnju, nisam imao nikakav plan borbe smatrajući da ću biti bolji u svim segmentima, u stand-up borbi, kao i na podu. Nisam imao dovoljno respekta prema njemu, kao ni prema ostalim borcima. S trenerom nisam pričao šta ću raditi u kojoj rundi, a trener koji me je trenirao u Floridi je tražio da budem agresivan. Nije bilo savjeta o disanju i odmoru, da se snaga i brzina vrate. Išao sam maksimalno i umorio se, um je htio, znao sam šta hoću, ali ruke i noge nisu slušale u trećoj rundi. Izgubio sam koncentraciju, slušao sam šta se priča oko ringa. Na kraju sam izgubio meč", prisjetio se naš sagovornik.
Poraz mu je teško pao, ali dosta je naučio iz toga, promijenio je određene stvari i sad je jači nego ikad.
"Teško mi je pao taj poraz, želio sam biti neporažen, bez izgubljenje runde. Ljutio sam se i bio nesretan čak i ako me je neko jednom udario, to je bio udarac u moj ego, u moj ponos. Nakon borbe s Elkinsom sam razmišljao da li se želim uopće baviti ovim sportom, posebno jer nisam bio s porodicom, s društvom, nisam mogao jesti šta sam želio, bilo je puno odricanja. Međutim, jedan trener me je uvjerio da imam talent, a imao sam i ljude oko sebe koji su vjerovali u mene. To me je motivisalo, bilo je teško, ali sam vjerovao u sebe. Postao sam čovjek, nisam imao oca nego mentore, čitao sam knjige, čitao sam Kur'an, naučio sam se brinuti o sebi. Svaki dan učim od drugih ljudi, od Adnana Ćatića (Felix Sturm), vjerujem u Boga više nego ikad. Sad mogu izgubiti tri meča, nije bitno, i dalje ću davati sve od sebe", rekao je Mirsad.
U januaru je imao meč protiv Godofreda Pepeyja, obećao je da će ga pobijediti, što je i učinio. Taj trijumf smatra korakom naprijed ka samom vrhu.
"Bio je to veliki meč, on je opasan borac, imao je borbu također protiv Elkinsa. Iskusniji je u UFC-u, dobar je u jiu-jitsuu i hrvanju, nije ga strah da primi udarac. Također, opasno udara nogama i rukama. Ipak, znao sam da imam dovoljno snage da primim svačiji najjači udarac i da na kraju pobjedim. Nisam osjećao strah, vrijeme je brzo prolazilo. Bio sam miran, čega su se malo plašili moji treneri, ali ja sam znao da imam sve što treba kako bih ga pobijedio. Udario me je dva puta pa sam sebi rekao da to ne smijem dopustiti. Krenuo sam naprijed, automatski sam pokazao ono što sam radio na treninzima i pobijedio sam ga. Nokaut mi nije bitan, važna je pobjeda. Osjećao sam se isto kao i poslije borbe, samo imam više novca u banci, što je lijepo. Ranije sam se borio s dosta emocija, što je bilo loše za mene. Još učim, želim biti najbolji", kazao je Bektić.
Osim ličnog uspjeha, važno mu je i da promoviše BiH.
"Uradit ću sve što mogu da budem šampion, Bog će dati ono što mi pripada. Važno mi je što na ovakav način dobro predstavljam BiH, kao i neki drugi ljudi. Svijet će nas drugačije gledati i imati veći respekt prema nama. Nadam se da će biti i boljih od nas, to mi je motivacija, da budem bolji kad se vratim u Kanadu", istakao je sjajni borac.
Emotivan susret s ocem nakon povratka u BiH poslije 10 godina
Mladi borac se trenutno nalazi u BiH, gdje je nakon deset godina prvi put vidio svog oca i nanu. Rodna zemlja mu se toliko svidjela da namjerava kupiti zemljište i napraviti kuću kako bi mogao češće dolaziti.
"Možda je dobro što sam izgubio od Elkinsa, jer da nisam, možda nikada ne bih došao u BiH. Ranije nisam želio mijenjati svoj raspored. Međutim, odlučio sam da uživam u trenucima, jedva sam čekao da vidim oca i nanu koja ima 82 godine. Oca nisam vidio 10 godina, posljednji put smo bili zajedno kad sam bio dijete. Uskoro idem u Srebrenicu, to će biti veoma emotivno za mene. Uprkos svim problemima, mislim da je ipak lijepo živjeti u BiH, ne ide mi se, jer je ovo moja kuća i moji ljudi. Hodam slobodno, podignute glave, lijepo mi je s našim ljudima. Želim kupiti zemljište u BiH, napraviti kuću i pokrenuti biznis. Kad se ne budem pripremao za borbu, bit ću ovdje. Hrana je također dobra, jeo sam pite i ćevape, ali nemam neko omiljeno jelo, jedem svu našu hranu", dodao je Mirsad.
Na kraju razgovora je otkrio da nema djevojku te da su Bosanke i Hercegovke ljepše od Amerikanki.
"Bosanke su ljepše od Amerikanki, sto posto. Šetao sam gradom, moram spuštati pogled, zaljubim se svaki dan. Naše djevojke su lijepe i pametne. Hvala Bogu što imamo tako lijepe i dobre ljude u BiH, a Bosanke su najbolje žene", završio je Bektić.
