Čelični muškarci Erol i Tomislav: Nakon Ironmana sa upalom mišića pravo na posao

Kolika je u svemu važnost ishrane? Šta jedu Ironmani?

Erol: Treninzi i ishrana imaju za mene podjednaku važnost, a ishrani uvijek posvećujem posebnu pažnju što mi i dozvoljava iznimnu efikasnost i daje više energije za sve obaveze i poslove. Moj način ishrane je već dugo vegetarijanski. U većini slučajeva imam svaki dan po jedan obrok od svježeg voća i povrća. Nastojim da imam više manjih obroka dnevno i da ne unosim kalorije iza 19 sati. Mala tajna je jedno super gorivo koje sam otkrio s vremenom, a to je Biona kikiriki puter. U principu trenirajući za Ironman potrošnja kalorija je zaista velika i sportisti mogu jesti šta god im odgovara. Treba svakako imati u vidu da je u sportovima izdržljivosti težina neprijatelj rezultata i uvijek je dobro riješiti se par kilograma te naći optimalnu težinu.

Tomo: Ishrana ima veliku važnost, uglavnom smo uzimali hranu bogatu proteinima, manje masti i ugljikohidrata. Uvriježeno je mišljenje da mi jedemo neku posebnu hranu, ja bih rekao da mi samo pazimo šta i koliko jedemo, uglavnom jedemo kao i svi ostali, a to često zavisi i od toga šta volite da jedete.

Je li u toku priprema za Ironman triatlon bilo straha? Je li bilo trenutaka kada ste pomišljali da ipak pomišljali da odustanete?

Erol: U mom slučaju bilo je malo straha i rekao bih normalne doze sumnji u uspjeh jer nisam dovoljno trenirao, ali kada je počelo takmičenje sve je to iščezlo. Tokom završne etape Ironmana, odnosno trčanja maratona, zapitao sam se nekoliko puta "Zašto mi ovo treba?" kada sam postajao baš ozbiljno umoran. Dan prije smo se našli sa ostatkom super ekipe i dosta smo se smijali, zezali i razmjenjivali iskustva, tako da strah ili trema nisu bili veliki na dan trke.

Tomo: Nije bilo straha jer sam već 2012. godine završio Ironman, a odustajanje nije nijednog trenutka bilo opcija. Previše smo uložili truda i vremena u proteklih šest mjeseci, da bismo tek tako odustali i da ne bismo izvukli iz sebe ono najbolje.

Ko vam je bio najveća podrška i koliko je bitan taj psihički aspekt cijele priče? Šta vam je bio cilj koji vas je vodio?

Erol: Najvažnije dugme je unutar nas samih jer niko osim nas neće odraditi trening. Ipak vanjska podrška je bonus, ali istovremeno i najljepši dio cijele priče. Podršku supruge i sestre na sam dan i prije trke ću pamtiti čitav život i naravno cijela porodica je bila uz mene. Također cijeli support team u Klagenfurtu je bio fantastičan i jedna velika snaga, a kada tu još dodate kolege iz udruženja Marathon i naše školarce iz Škole trčanja Klix koji su nas pratili i bodrili cijeli dan, jednostavno dobijete zmajevska krila i motivaciju za još bolji završetak. Na zadnjem kilometru maratona su me dočekala naša četiri Ironmana sa porodicama, uz naše trkače koji žive u Austriji, i onda smo se smijali i radovali jer je bilo gotovo i jer smo svi završili. To su teško opisivi trenuci sreće.

Tomo: U takmičenjima poput ovog većinu vremena provodite sami, tako da morate biti spremni da za vrijeme plivanja i dok ste na biciklu neće biti nikoga ko će vam aplaudirati i podržati vas.

Tri sata sna prije takmičenja

Kako ste putovali do Austrije i je li moguće da ste samo tri sata spavali prije takmičenja?

Erol: Jeste. Bilo je tu više faktora, od gledanja utakmice Hrvatska -Portugal pa do velike vrućine i uzbuđenja zbog kojih je bilo teško zaspati, ima tu nekoliko faktora uslijed kojih smo imali maksimalno tri sata sna noć pred Ironman takmičenje.

Tomo: Do Austrije smo putovali autom, a spavanje prije takmičenja je uvijek samo nekoliko sati iz razloga što ste uzbuđeni pred trku, te zbog toga što morate biti na startu već u pet sati ujutro da bi napravili posljednje provjere na biciklu u zoni tranzicije, provjerili gume, stavili sve što će biti potrebno na biciklu za vožnju i sl.

Koliko je učesnika završilo triatlon?

Erol: Od 2.869 osoba na startnoj listi njih 459 nije završilo triatlon. Najviše osoba je odustalo prije ili tokom plivanja, dok je tokom bicikla i maratona odustalo u prosjeku po 2,5% (135 osoba ukupno). Tokom maratona hitna pomoć je radila punom parom jer je mnogo učesnika već ušlo 13. ili 14. sat takmičenja i tijela su počela da otkazuju. Ovo je najmanja stopa odustajanja na Ironmanu Austrija u proteklih pet godina, a ipak vidite da preko 400 odlično istreniranih i još bolje opremljenih osoba nije završilo takmičenje.

Kako izgleda to masovno zaranjanje u vodu, pa vožnja bicikla, pa trčanje, kako se drugi takmičari ponašaju, ima li grubosti, kolegijalnosti, suza…?

Erol: Plivanje mi je bilo vrlo lijepo i impresivno jer smo u roku od 15-ak minuta svi (2.800 osoba) bili u vodi i preplavili jezero u kojem je bilo prekrasno plivati. Najveći broj učesnika su prekaljeni i iskusni sportisti koji imaju iznimno visok nivo kulture i poštovanja i sve je bilo iznimno profesionalno i kolegijalno, bar koliko sam ja uočio. Bilo je i suza, za one koji su primorani odustati to je jako teško jer iza svakog takmičara stoji neizmjerno ulaganje, trud i rad i kada se okliznete na biciklu na pljusku i polomite sebe i bicikl ili kada noge otkažu poslušnost na maratonu da se mora odustati, to teško pada.

Tomo: Nema grubosti, ove godine su organizatori, za razliku od svih prethodnih godina, napravili tzv. rolling start za plivanje, tako da je svakih 10 sekundi po 20 takmičara ulazilo u vodu. Na taj način se izbjegla velika gužva u startu plivanja, a ovaj način početka trke je naišao na odobravanje svih učesnika jer je i sigurniji.

"You Are an Ironman"

Koja je disciplina bila najteža? Erole, ti si imao problema sa biciklom? Šta se zapravo desilo?

Erol: Trčanje, jer dolazi na kraju i već ste veoma umorni, još uvijek je toplo, a trebate trčati 4 do 5 sati. U mom slučaju maraton je počeo nakon više od 9 sati provedenih u vodi i na biciklu. Na biciklu u zadnjih 60 kilometara sam imao mali tehnički problem jer mi je prenos brzina bio blokiran pa sam imao nekoliko stajanja i dodatno sam se umorio za maraton jer nisam u adekvatnoj brzini mogao voziti sve dionice. Međutim, prolaskom kroz cilj to sve zaboravite.

Tomo: Najteže je na kraju trčati 42,2 km, kada ste već završili plivanje i prešli biciklom dugih 180 km.

Kad se sve završilo, kako ste se osjećali i šta ste prvo uradili? Je li bilo navale adrenalina ili ste se srušili?

Erol: Bili smo presretni jer je na najbolji mogući način krunisan višemjesečni period teških treninga i sve poteškoće koje smo imali prije i tokom Ironmana su bile iza nas. Čista sreća, zaista. Uspjeh drugih članova tima je dodatno doprinio sreći svakog pojedinca: Nermin i Emir su imali fenomenalna vremena, Tomo je završio drugi Ironman, Dario je također imao fenomenalan rezultat s obzirom da je zbog rebra bio jako onesposobljen nekoliko sedmica prije. Bili smo veseli i nasmijani i slavili smo zajedno sa našim timom podrške koji nas je bodrio i čekao u cilju.

Tomo: Osjećaj je fantastičan, pogotovo jer je cilju totalna ludnica, a prilikom dolaska na cilj, oficijelni spiker proziva vaše ime i kaže: "You Are an Ironman". Nije bilo nikakvog pretjeranog umora toliko da bismo se srušili, naprotiv svi članovi tima iz BiH su prilikom prolaska kroz cilj imali veliki osmijeh

Kako su vas dočekali kući, na poslu, u školi trčanja?

Erol: Kao heroje i vidim da su svi ponosni na nas. U Školi trčanja Klix smo dobili i tortu od naših vrijednih školaraca koji su taj vikend išli po medalje u Novi Sad.

Tomo: Još pristižu čestitke, a oni koji su u svijetu sporta mogu bolje razumjeti o kakvom se uspjehu radi kada spojimo ove tri sportske discipline sa ekstremnim dužinama.

Jeste li uzeli neki odmor?

Erol: Ne. Nažalost, nismo imali taj luksuz. Išlo se sa žestokom upalom mišića pravo na posao.

Tomo: Dan poslije sam bio na poslu i nastavio sa redovnim aktivnostima. Život ide dalje.

Dolazak Ironbaby

Testirali ste svoje mogućnosti i dokazali sebi i drugima da ste "od čelika"? Šta dalje? Koja je sljedeća stepenica ili izazov?

Erol: Ovo je super stepenica za dalje i vrijedna motivacija za ostatak života, međutim brzo silazimo sa oblačka euforije jer tu su novi planovi, želje i obaveze. Za oko sedmicu ću postati otac jednog Ironbabya i tome se želim posvetiti koliko i Ironmanu u prethodnom periodu. Na sportskom planu trebamo izvesti na polumaratonski put više od stotinu polaznika Škole trčanja Klix, a što se mene lično tiče, trenirat ću za najmanje tri maratona u narednih devet mjeseci (Bejrut, Dubai, Pariz) te za polumaratone u Zagrebu i Ljubljani. Organizaciju Sarajevskog polumaratona da ne spominjem jer to nam je izazov na kojem radimo svakodnevno.

Tomo: Osamnaestog septembra Sarajevski polumaraton i trčanje sa Mustafom Mehićem, jedinom slijepom osobom iz regiona koja će nadamo se istrčati polumaraton.

Šta savjetujete ljudima koji požele krenuti vašim stopama?

Erol: Neka samo idu naprijed i što zaista požele i odluče - to mogu i ostvariti. Naše društvo ima naviku uglavnom da koči i kritikuje umjesto da stimuliše i pomogne, ali neka im to bude dodatna snaga, a ne prepreka. Svako od nas ima svoj Ironman izazov u životu i jedino na što možemo uticati je naš stav prema tome. Ukratko: red, rad i disciplina i rezultati će doći, nema tu previše mudrovanja.

Tomo: Ako mislite da nešto možete ili ne možete, vjerovatno ste u pravu, rekao je Henry Ford. Savjet svima je da ne postoje prepreke koje će vas zaustaviti na putu da uradite nešto posebno, te prepreke su samo u našim glavama.