Da li je zaista budućnost Zmajeva svijetla? Naše želje su jedno, a realnost sasvim drugo

Emir Spahić, Vedad Ibišević, Senad Lulić, Zvjezdan Misimović... u suštini skoro svi članovi generacije koja je igrala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine, su igrali dok nisu sami rekli "dosta je" jer prijašnji selektori nisu imali hrabrosti, volje, znanja... nazovite to kako god hoćete, da im se zahvale na svemu što su uradili za domovinu, prirede oproštajne mečeve, uruče cvijeće i poruče kako je vrijeme za neke mlađe snage.

Identičnu situaciju viđamo i sada. Svi pričaju o smjeni generacija, čak i naši veterani spominju kako je vrijeme da mlade snage "povuku" reprezentaciju, no više od polovine reprezentacije čine igrači koji su veoma blizu ili su već zagazili u četvrtu deceniju života.

Edin Džeko (37), Ibrahim Šehić (35), Miralem Pjanić (33), Miroslav Stevanović (33), Gojko Cimirot (30), Rade Krunić (30) i Sead Kolašinac (30) su okosnica naše reprezentacije, a jasno je svima kao dan da imaju maksimalno još nekoliko godina karijere.

Poslije tih veterana, slijedi grupa nogometaša u najboljim godinama (od 25 do 29 godina) u koju spadaju Dennis Hadžikadunić (25), Ermedin Demirović (25), Amir Hadžiahmetović (26)... Naravno, pred njima je još mnogo godina igranja za reprezentaciju, no u ovom tekstu ćemo se fokusirati na one momke koji predstavljaju budućnost Zmajeva za narednih deset godina.

Istina, kada se pogleda sam spisak nogometaša koji su bili na posljednjim spiskovima, nominalno imamo osam mladih igrača, odnosno onih koji imaju 24 ili manje godina.

To su Anel Ahmedhodžić (24), Jusuf Gazibegović (23), Said Hamulić (22), Dal Varešanović (22), Adrian Leon Barišić (22), Ivan Bašić (21), Amar Dedić (21) i Benjamin Tahirović (20).

Bosanskohercegovačka javnost smatra kako su njih osmorica, uz ovih nekoliko u rasponu od 25 do 29 godina, te potencijalni dolazak još nekoliko mlađih igrača iz dijaspore koji su u procesu promjene državljanstva garant svijetle budućnosti Zmajeva, no treba pogledati realnosti u oči i objektivno ocijeniti njihov individualni kvalitet.

Od navedenih igrača do 24 godine, jedan od rijetkih za koje se sa sigurnošću može u budućnosti očekivati transfer u jedan od velikih evropskih klubova je Dedić, prvenstveno zbog njegove kvalitete, ali mu također pomaže i činjenica da igra u Salzburgu, ekipi koja je poznata po proizvodnji vanserijskih nogometaša, a Amar je definitivno jedan od njih.

Uz njega, na pravom mjestu se nalazi i Tahirović kojeg je Ajax doveo iz Rome kako bi ga "isklesao" i potom prodao za velike novce nekom gigantu, u što ne sumnjamo da će se desiti.

Ahmedhodžić već igra u Premiershipu, no sudeći po dosadašnjim partijama teško je očekivati da će ga kupiti neko od klubova iz vodećih engleskih ekipa. Svakako mu ne pomaže ni to što će Sheffield United najvjerovatnije nazad u Championship, te je realno očekivati da može ostati u elitnom razredu engleskog nogometa samo u nekom od slabijih klubova.

Ostali nogometaši, ruku na srce, trenutno nisu evropska klasa i, barem za sada, ne nagovještavaju da bi mogli to postati. Naravno, može se desiti neki neočekivani napredak, no kako sada stvari stoje, daleko su od Ahmedhodžića po talentu i trenutnoj vrijednosti, a kamoli od Dedića i Tahirovića.

Objektivno gledano, i u budućnosti imamo perspektivu biti na sličnom nivou kao i sada - reprezentacija sa tek nekim sporadičnim nastupom na velikom takmičenju, možda i ponekim vezanim s obzirom na konstantna povećavanja broja selekcija na svjetskim i evropskim prvenstvima, ali ništa više od toga.

Jednostavno, "bazen" nogometaša nam je mali, kvalitetnu djecu iz dijaspore sve teže možemo dovesti, a, ne treba se lagati, i svi Hrvati i Srbi iz naše zemlje će prije otići pod zastave Vatrenih i Orlova nego doći među Zmajeve.

I stoga ne treba ni pred selektore ni pred igrače stavljati nikakav imperativ rezultata, kako sada, tako ni u budućnosti jer velika očekivanja sa sobom uvijek donose velika razočarenja. Tako smo navikli godinama.