U vrijeme kada je Srebrenica bila proglašena zaštićenom zonom UNPROFOR-a i dan kada je pala u ruke pogrešnih ljudi, Hamza je sa svojom porodicom krenuo putem spasa. Jedan dio njegove porodice otišao je konvojem u Živinice odakle je prebačena u Zenicu, dok su njegova braća, otac, desetak komšija i on danima se skrivali po šumama.
"Tih nekih desetak dana koji su trajali kao vječnost pokušavali smo, kroz Istočnu Bosnu preko planina i brda gdje smo pravili krivine i sakrivali se od svega što diše, doći do slobodne teritorije. To su najteži dani mog života, ostali smo bez svega što smo imali. Probijali smo se u nemogućim uvjetima, prolazili kroz linije, minska polja, kroz naseljena mjesta gdje smo se sakrivali da nas ne bi primijetili. Kada smo došli u Kladanj, odmah smo dobili informaciju da je majka prebačena u Zenicu tako sam i ja sa ocem došao ovdje u Zenicu i nakon jednog kratkog perioda krenuo se baviti atletikom", govori Alić u razgovoru za Klix.ba.
Školovanje, treniranje, rad i porodica
Svoje prve korake u usponu prema sportskom uspjehu napravio je na atletskom stadionu Kamberovića Polje u Zenici gdje je radio sa trenerom Mehmedom Skenderom. Odmah na početku pokazao je zavidne rezultate u bacanju kugle te se isticao od svojih vršnjaka. Prve medalje koje su stavljene oko vrata Hamze Alića su sa državnog prvenstva.
"Nakon godinu ili dvije prvi sam kao poslijeratni atletičar za Bosnu i Hercegovinu donio medalju sa balkanskog prvenstva iz Istanbula i to su mi neki prvi i najdraži odlasci iz BiH i medalje", dodao je Alić.
U nastavku razgovora najuspješniji bh. bacač kugle je istakao da je imao dosta problema nakon dolaska u Zenicu. Životne obaveze, treninzi, preživljavanje, škola... Sve je išlo teškim i trnovitim putem.
"Ono što sam ja radio mnogi sportaši ne bi izdržali jer nemate nikakvu korist, a bavite se tim sportom. Sve što ste imali je neka opremu i putovanja i tako sam trenirao nekih osam godina. U tom periodu sam pored odlaska u srednju školu radio i kao noćni čuvar, izbacivač, što mi se nije dopalo, i mnoge druge poslove kako bi se preživjelo. Jednu sezonu sam digao ruke od sporta jer sam mnoga brda i planine kosio kako bi preživljavao, vukao sam šumu kako u Zenici tako i u Visokom i sve to radio kako bi moja porodica opstala", dodaje Alić.
Tvrdoglavost se isplatila i 20 godina poslije
U nastavku razgovora dok pored njega sjedi njegov sin, Alić je kazao kako je i porodica u nekoliko navrata mu govorila da od sporta neće biti ništa, da ne treba da se bavi time, ali svoju tvrdoglavost ponovo opisuje kroz ratni put prema Kladnju.
"To se vidjelo i kada smo preko šuma išli prema Zenici gdje smo imali nekoliko zasjeda da se predamo, a ja ni u jednom trenutku to nisam htio. Babi sam rekao da neću živ u ruke Srbima tako da smo pri samom ulasku u našu teritoriju ušli u minsko polje gdje nas je četiri ili pet išlo različitim putem, a niko nije stao na minu. To je jednostavno bila Božija volja i kada smo došli zatekli smo naše vojnike u bazama gdje su spavali i mogli smo ih na spavanju poklati. Kada smo njima rekli kuda smo prošli, nisu mogli vjerovati, uhvatili su se za glave i rekli da to nije moguće", govori Alić.
Međutim, njegova tvrdoglavost baš kao i prije 20 godina se isplatila. Alić je postao jedan od najuspješnijih bh. atletičara, a to je sa sobom donijelo i dodatne prednosti.
"Ja sam došao do nekih rezultata, kada su svi govorili da mi je naporno i bespotrebno, i tada ostvarujem prvu kantonalnu stipendiju. Ovaj period, to razdoblje mog života gdje sam ja ujutro išao u školu, poslijepodne na trening, i navečer radio kao čuvar, jednostavno uspio sam, podnio", dodao je.
U Zenici prihvaćen kao Zeničanin
Dvadeset godina poslije, Hamza se osjeća pravim Zeničaninom. Kako kaže, u Zenici je ostvario sve ispočetka, a sugrađani su ga primili kao rođenog Zeničanina.
"Nikada ni u jednom trenutku nisam osjetio da me neko uvrijedio zato što sam došao iz drugog grada. Možda je bilo nekih, ali ja lično to nisam primijetio niti me je nekada neko uvrijedio po tom pitanju. U svakom segmentu sam dobro prihvaćen, čak sam Zenici mnogo zahvalan, pojedincima naravno. Zenicu smatram svojim gradom, gdje već 20 godina živim. Najveći i najvažniji ljudi ovog grada uvijek su bili uz mene i mislim da sam to nekako vratio i predstavio Zenicu i BiH dostojanstveno u svijetu", kazao je Alić.
Njegovi treninzi postali su lakši kada je na čelo Atletskog kluba Zenica došao sadašnji predsjednik Suad Kaknjo koji je Hamzu prijavio u svojoj firmi te mu davao plaću i vodio radni staž. Alić je učestvovao i na Olimpijskim igrama, na brojnim Svjetskim prvenstvima gdje je ostvario 8. i 9. poziciju. Prije pet godina je pretrpio povredu prepona i lakta tako da 2012. godine nije učestvovao na OI u Londonu. Međutim, svoju karijeru nastavlja 2013. godine sa odličnim rezultatom te donosi medalju sa Evropskog prvenstva.
"Kada bismo sve sabrali iz kakvih uvjeta je to krenulo, to je posve ružno da se čovjek hvali, ali to je zaista nemoguće. Sretan sam ipak nakon svega toga da je uz tu svu upornost došla medalja i rezultati, trud se isplatio i eto opet 2015. godine sam ispunio olimpijsku normu i naredne godine ću nastupati pod zastavom BiH", istakao je Alić u razgovoru za Klix.ba.
Hamza Alić o sportskim kolegama i prijateljima
"Što se tiče mojih kolega, svima sam gledao da pomognem koliko sam mogao. Imao sam potrebu kao stariji kolega da prenesem iskustva koja će nadomjestiti kroz koju sezonu. Evo naš Amel je napravio historijski rezultat, došao do nevjerovatnog vremena na 800 metara što je ponos ne samo našeg kluba nego društva, zajednice i države. Mnogi od naših ljudi to ne znaju, ljudi u atletici znaju i čude se, ali šira javnost nije svjesna šta je to", kazao je Alić o svome najdražem učeniku Amelu Tuki.
Međutim, pored Amela, u AK "Zenica" postoji još veliki broj mladih i uspješnih ljudi koji odlučno koračaju ka velikim naslovima, upravo onima koje danas ispunjava Hamza Alić.
"Mi imamo tu još nekoliko mlađih atletičara i oni su vrhunski. Moja uloga je da ih posavjetujem, kritikujem, naružim i zagalamim, ali s razlogom kako bi bili bolji samo. Znam kad trebam viknuti, koji savjet dati jer sam ja sve te faze prošao i veoma je važno kada imate nekoga ko vam može pomoći pa i uz razgovor na kafi", zaključio je Alić.
Kolege o najuspješnijem bh. bacaču kugle Hamzi Aliću
Riječi hvale o Hamzi Aliću o njegovim rezultatima i uspjesima nema samo predsjednik Atletskog kluba "Zenica" i Atletskog saveza Bosne i Hercegovine Suad Kaknjo, već i najbolji atletičar Bosne i Hercegovine na 800 metara Amel Tuka te bacačica kladiva Zeničanka Melisa Zukan.
"Hamza je za mene uzor u sportu, kao i moj trener. Njemu se zaista mogu obratiti u svakom trenutku za pomoć i savjet. Jednostavno, on je jedna dobra i osjećajna osoba, uzor mnogim mladim sportistima u Zenici i što je najbitnije klupski kolega", kazala je Zukan.
S obzirom da su već do sada izgradili dobre odnose i proputovali svijeta na zajedničkim takmičenjima gdje su se borili za Bosnu i Hercegovinu u različitim disciplinama, Tuka Alića smatra svojim bratom.
"Hamza je osoba od koje sam naučio neke najbitnije stvari u svojoj karijeri. Jednostavno, nemam brata, ali on mi je kao brat jer je tu u svakom trenutku šta god treba da dadne savjet i pomogne. Čast mi je i zadovoljstvo što sam ga upoznao i dugujem mu velike zahvale za sve što mi je pomogao u mojoj karijeri", zaključio je Tuka.
"Sve bude i prođe, ako ste čovjek, rezultat vrijedi, a ako ste nečovjek, ništa ne vrijedi", poručio je Hamza za kraj razgovora.
