Iz ratnog Sarajeva do Olimpijade: Mirsada Burić trčala je pod kišom metaka i granata
Rat je u životima svih onih koji su ga preživjeli napravio veliki raskol. Četverogodišnja agresija na Bosnu i Hercegovinu podijelila je život na dva dijela: prije i poslije. Čini se da se u svakoj granati koja je pala krije po jedna priča, tema za film koji bi zablistao pred publikom nekog velikog svjetskog festivala. Priča o Mirsadi Burić jedna je od takvih, egzistira kroz periode prije, u toku i poslije rata.
Od bezbrižnog djetinjstva, preko logora, do Olimpijade
Da o njoj snime film, zaplet bi se desio krajem 1992. godine. Sarajevo šuti, ulice su prazne i na grad svako malo padne kiša metaka. Vrijeme se mjeri po intenzitetu pucanja, na ulice se izlazi tek kada se smanji ili potpuno prestane. Tiho je. Kroz jednu od ulica trči djevojka s grbom Bosne i Hercegovine na prsima. Iz susjednih podruma, prolaza i haustora joj dovikuju, neki je hrabre, drugi upozoravaju.
"Trčanje kroz barikadirane ulice grada bilo je jedna vrsta otpora prema dželatima po brdima koji su nemilosrdno ubijali nevine i nenaoružane. Moji sugrađani su me podržavali, sugerisali mi da se sklonim u njihov podrum ili haustor dok granatiranje ne prođe, drugi bi mi otkrivali koje su raskrsnice smrtonosne, treći govorili o snajperskim gnijezdima...", priča nam Mirsada.
"Madam Sniper", kako su tada Nadrealisti i strani novinari u šali prozvali ovu hrabru atletičarku, odmahuje i nastavlja trčati dalje. Pred očima joj se gube ulice grada koji pati, a pojavljuje slika podizanja zastave na Olimpijadi u Barceloni. U momentu kada bi ustuknula, ta slika je tjerala naprijed i ona bi hrabro nastavljala prema cilju.
Mirsada danas živi u Californiji, odakle je govorila za Klix.ba o svojim uspjesima u atletici. Prisjeća se početaka, kada se tek učlanila u Atletski klub Željezničar. Predratni period obilovao je takmičenjima širom regiona, sa svakog se u Sarajevo nosila bar po jedna medalja. S prijateljima iz kluba često bi putovala u Beograd, gdje su se atletičari iz cijelog regiona imali običaj okupljati.
Tek početkom agresije shvataju da se do Beograda više ne može. Te puteve čuvali su ljudi koje nije interesovalo zlato oko Mirsadinog vrata, ni rezultati koje ona ostvaruje na atletskoj stazi. Nedugo nakon toga Mirsadina porodica i ona bivaju zatvoreni u logor u Rajlovcu, gdje ostaju 13 dana.
Nakon što su je s porodicom pustili iz logora, na njena vrata dolazi poziv za učešće na Olimpijadi u Barceloni. Bilo je potrebno spremiti se za tako velik zadatak za manje od šest sedmica, a Mirsada je tada preživljavala na malim količinama hrane i nije bila sigurna da li će uspjeti. Primorana da odraste prije vremena, kao i cijela njena generacija, odlučila je da se nastavi boriti. Dodaje kako su se čelnici iz mjesne zajednice pobrinuli za njen smještaj na Koševskom Brdu, a kako je novostvoreni Olimpijski komitet BiH organizovao obroke u Holiday Innu kako bi se koliko-toliko mogla pripremiti za Olimpijadu.
"10 veličanstvenih", najviša zastava i najglasniji aplauz
Postaje dio "10 veličanstvenih" uz Mehmeda Skendera, Zlatana Saračevića, Mirjanu Horvat, Dragana Mustapića, Anju Margetić, Vladu Paradžika, Janka Gojkovića, Aleksandra Đurića i Kadu Delić.
Ponosna je što su bh. reprezentaciju predstavljali sportisti iz sva tri naroda. Taj sastav je, kako kaže, bio refleksija suživota tih naroda na prostorima BiH, koji se odvijao kroz stoljeća. Tokom cijelog razgovora nemoguće je ne primijetiti iskrenu emociju u Mirsadinom glasu.
"I danas mi suze naviru kad god se sjetim našeg ulaska u prepun stadion u Barceloni, kada je moj prijatelj i sportska legenda Zlatan Saračević uzdigao našu zastavu skoro do neba, kako mi se to tada činilo, i kada su nas ispratile ovacije s tribina kada je pročitano ime Bosne i Hercegovine", prisjeća se.
Opisuje nam kako ih je cijeli stadion podržao jer su znali koliki je podvig za bh. reprezentaciju čak i samo to što su se odlučili pojaviti na Olimpijadi s obzirom na to šta se dešavalo u njihovoj zemlji.
"Nažalost, naši najbliži, kao ni ostali Bosanci i Hercegovci nisu mogli biti svjedoci tog historijskog momenta za našu zemlju, jer su se skrivali po mračnim podrumima i haustorima dok su snajperi sjevali i granate urlale širom opsjednutog grada. Mislim da se naš tadašnji nastup može gledati kao jedna od prvih političkih pobjeda za BiH. Utemeljili smo put za ostale generacije sportista koji su došli iza nas", kaže Mirsada.
Trčeći je dokazala da se grb Bosne i Hercegovine ne mora braniti samo na prvoj liniji s puškom u ruci. Pod budnim okom agresora koji su nju i njene sugrađane posmatrali kroz nišan, Mirsada je trenirala za Olimpijske igre. Radila je to u inat, iz prkosa, iz želje da dokaže da u Sarajevu još ima otpora prema zlu koje je tih godina živjelo.
Ostaje nada za bolje sutra
"Trčanje pod kišom metaka i granata bili su samo jedna mala prepreka u ostvarenju mojih sportskih snova. Ti treninzi privukli su pažnju svjetskih medijskih kuća prije, za vrijeme, ali i nakon Olimpijade. Moja slika kako trčim pored izgorjele Zetre obišla je svijet. U svakom sam se razgovoru osvrtala na dešavanja u BiH i njenu tragediju koju je svijet gledao kroz male ekrane, a koja je prekasno zaustavljena", govori.
Ističe kako joj je žao što njene molbe, kao ni molbe svih ostalih koje je rat ranio nisu uslišene i što rat nije okončan ranije.
Nakon Olimpijade se vratila u Sarajevo, a nedugo nakon završetka rata Mirsada je napustila Bosnu i Hercegovinu. Prestala se baviti novinarstvom koje je diplomirala, a već dugo ne trči. Posljednjih deset godina bavi se finansijama. Ipak, Bosnu nosi sa sobom i trudi se promovisati je u što boljem svjetlu.
"Danas živim u Californiji s djecom, svake dvije-tri godine posjećujem BiH gdje još uvijek živi moja majka i još jedan dio rodbine. Voljela bih da sebi mogu priuštiti učestalija putovanja", zaključuje razgovor i dodaje kako se nada da će se situacija u Bosni i Hercegovini promijeniti i da će ljudi shvatiti da je njihov život u njihovim rukama, a ne u rukama političara.
Nevjerovatna statistika Salaha: Tokom slavlja gola dobio više žutih nego zbog faulova
