Specijal / Dragićev put od tragičara do velikog lidera, šampiona i uzora

Njegov otac Marinko je svoje djetinjstvo proveo u Zvorniku i Tuzli, a prije punoljestva put ga je naveo u Sloveniju, tačnije u veliku firmu Litostroj gdje će raditi kao mašinski tehničar. Marinko je u Sloveniji sreo Mojcu s kojom je stupio u brak i koja mu je rodila Gorana i tri godine mlađeg Zorana, kojeg je povreda spriječila od nastupa na ovogodišnjem Eurobasketu.

Nova sudbinska prekretnica za Gorana desila se kada je sa svega osam, devet godina zadobio povredu na fudbalskom terenu nakon čega mu je majka kazala da promijeni sport, a on ju je poslušao iako je fudbalske gene naslijedio od oca koji se amaterski bavio tim sportom.

Prema Goranovoj priči, otišao je s najboljim prijateljem na košarkaški trening, ali navodno nije planirao igrati, već samo posmatrati. No, igrača je bilo devet, a poželjno je, znamo, 10.

"Majka mi je rekla da odabarem drugi sport. Moj najbolji prijatelj je trenirao košarku, pa sam otišao s njim na trening. Posmatrao sam ih, a pošto ih je bilo devet, pozvali su me da zaigram. Tako je počelo", prisjetio se.

Konačno je nakon arheologije i paleontologije, u koje se zaljubio gledajući filmove Indiana Jonesa, pronašao novu ljubav - košarku.

Ambiciozni dječak

Vrlo brzo je i postavio svoj cilj, a to je bila NBA liga. Ambiciozno od početka. Takva želja tjerala ga je da pomno prati utakmice najbolje košarkaške lige svijeta te je tako zavolio Shaquillea O'Neala iako nije imao naznake njegovih fizičkih karakteristika.

"Sviđao mi se, nismo igrali istu poziciju, ali sam bio impresioniran njegovim karakterom", govorio je Goran.

Košarkaški trener od kojeg je najviše učio na početku kariejre bio je zapravo nastavnik tjelesnog odgoja Branko Bavdaž iz Osnovne škole Koseze. Bavdaž je mnogo je utjecao na njegov napredak u cjelini.

Prvi klub u kojem je počeo trenirati bio je Ilirija u Ljubljani. Polako je stiglo vrijeme kada je počeo trenirati dva puta dnevno, a tada je imao između 11 i 14 godina. Bilo je to vrijeme kada je odlučio da želi postati profesionalac. Problem mu je stvarala građa. Bio je manji i mršaviji, pa je tražio na koji način postati bolji što je dovelo do toga da njegova radna navika dođe do izražaja. Nakon treninga s učiteljem Bavdažom, trenirao bi u Iliriji, a onda i na terenu za ulični basket. Kada bi drugovi išli na izlaske on bi ostajao kući kako bi bio spreman da trenira narednog dana. Radio je više od drugih kako bi se mogao takmičiti s njima i nadoknaditi nedostatke.

Nakon Ilirije uslijedio je odlazak u Slovan, pa onda u Tau Ceramicu (danas Saski Baskonia) koja ga je posuđivala u Murciju i Olimpiju. S Olimpijom je igrao ABA ligu (tada Adriatic liga) i Euroligu te je skrenuo pažnju na sebe što mu je otvorilo priliku da na ljeto 2008. godine kao 22-godišnjak ispuni svoj san i zaigra u NBA ligi.

Njegova želja bio je dres Phoenix Sunsa i igranje uz jednog od velikih uzora Stevea Nasha. Šanse da do toga dođe nisu bile male pošto su Sunsi tražili rezervu za legendarnog playmakera iz Kanade. Čak su i obećali Dragiću da će upravo njega dovesti na draftu 26. juna.

Drama tokom drafta i noći pune suza

No, tada je uslijedila prava drama za Gorana. On se tog juna 2008. godine spremao s reprezentacijom za kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre koje su se iste godine održavale u Pekingu. Šanse da će preći u Phoenix povećale su se kada su u ponoć dobili poziv u kojem je zatraženo da se u SAD pošalje doktorski izvještaj o Goranovom stanju. Goran je s direktorom reprezentacije probudio timskog doktora koji je odjeven u pidžamu izašao u susret kolegama. Kasnije su Amerikanci tražili da se izvještaj napiše pismeno na engleskom jeziku, a pošto je doktor odbio ponovo ustati iz kreveta, Goran je s direktorom sastavio izvještaj, potpisao i poslao.

Na draftu, ipak, Phoenix nije izabrao njega, već centra Robina Lopeza kao 15. pick. Goranu se srušio svijet. Razočarenje je bilo ogromno, jer su i očekivanja bila velika. Jedva je nekako zaspao da bi ujutro saznao da je kao 45. pick izabran u drugoj rundi drafta. Uzeo ga je San Antonio Spurs te odmah poslao u Phoenix zamijenivši ga s Malikom Hairstonom. San je ostvaren.

Čekala ga je NBA, čekao ga je rad uz Stevea Nasha koji će mu nadjenuti nadimak "The Dragon" (Zmaj), jer to je bilo lakše izgovoriti nego prezime Dragić. A to i jeste bio perfektan nadimak za njega pošto se zmaj nalazi na logu Ljubljane u kojoj je smješten i Zmajev most s četiri zmaja na mostu.

Ushićenje po dolasku bilo je veliko, ali je znao da ga najteže tek čeka. U prvoj sezoni mu je bilo teško, šansu je dobijao na kapaljku, a u cijeloj sezoni samo je jednom bio starter. Čak ga je ESPN-ov kolumnist John Hollinger nazvao "najgorim igračem lige" sugerišući da umjesto Dragić na njegovom dresu treba pisati "Tragic" (Tragičar). Neki čak navode da mu je nadimak Tragic nadjenuo veliki Charles Barkley.

Učitelj Nash

Goran bi po noći plakao i zvao kući, a otac bi ga savjetovao da se sjeti svog cilja i da se strpi. Mnogo mu je pomogao i tadašnji član stručnog štaba Sunsa, jedan ambiciozni čovjek koji dolazi iz Srbije i koji će u njegovom životu odigrati neizmjerno veliku ulogu. Njegovo ime je Igor Kokoškov. To je ona igra sudbine koju smo spominjali - Steve Nash, Phoenix, Igor Kokoškov.

"Mislim da mi je on najviše pomogao u karijeri", kazat će Dragić u intervjuu za Al Jazeeru Balkans govoreći o Kokoškovu s kojim je proveo nepune tri godine u Phoenixu.

Jedna od stvari koje su ga zadržavale da ostane u NBA ligi i Phoenixu te da čeka šansu bilo je podsjećanje da trenira s jednim od idola Steveom Nashom. A ohrabrivao ga je i Rade Filipović, njegov menadžer koji mu je napominjao da će se sve jednog dana isplatiti.

Od Nasha je mnogo učio. Učio je kako profesionalno živjeti i dugo trajati na visokom nivou pošto je Nash već tada bio u poznim godinama karijere. Nash ga je učio kako igrati pick'n'roll te kako ući duboko u reket i uz trzaj unazad poentirati što će postaiti jedno od ubojitih oružja sjajnog Slovenca.

Pečat da može uspjeti u NBA-u bila je utakmica play offa Zapada 2010. godine kada je San Antoniju u trećoj utakmici polufinala ubacio 23 poena u posljednjoj četvrtini, a ukupno 26 u utakmici za odigranih nešto više od 17 minuta. Phoenix je prošao u finale konferencije gdje je ispao od LA Lakersa. Od tada stvari su išle mnogo lakše za Dragića.

U februaru 2011. godine prelazi u Houston Rocketse, ali se na ljeto 2012. godine vraća u Sunse i od tada ni u jednoj sezoni nije igrao ispod 30 minuta po meču prosječno, a u sezoni 2013/14. je prosječno ubacivao 20,3 poena po meču za 35,1 minutu provedenu na parketu. Zahvaljući predstavama u toj sezoni dobio je nagradu za igrača koji je najviše napredovao u ligi (MIP).

U Miami Heat je prešao na ljeto 2015. godine, a najbolju sezonu u tom klubu ostvario je upravo u prošloj sezoni koju je okončao ponovo s prosjekom od 20,3 poena po meču. To je nagovijestilo da bi, pod vodstvom jednog od najvažnijih likova njegovog života Igora Kokoškova, selektora Slovenije, na Eurobasketu 2017. mogao napraviti velike stvari i konačno svojoj zemlji donijeti medalju.

Na Eurobasketu su njegovo umijeće na svojim leđima osjetili Španci, Latvijci, Ukrajinci, Francuzi, Islanđani, Grci, Finci, Poljaci i Srbi. Jednostavno, svi protivnici Slovenije na prvenstvu, jer Slovenci su na prvenstvu upisali pobjede u svim mečevima, a Dragić je do finala prosječno zabijao 21 poen po meču te imao 5,4 asistencija po meču. U finalu je brojao do 35 poena i sedam asistencija pri čemu je postavio nacionalni rekord po broju postignutih poena u jednom meču te zasluženo osvojio MVP nagradu.

Legenda i veliki uzor

Posmatrajući sva evropska prvenstva u košarci, u finalnim mečevima samo su Aleksandar Đorđević (41), Nikos Galis (40) i Pau Gasol (36) postizali više poena od Dragića.

Njegova veličina kao igrača je sada neizmjerna za Sloveniju bez obzira što se oprašta sa 31 godinom na ramenima. Ali, njegova ljudska veličina je još veća. Pošto do trona nije išao lakšim putem, pošto je do uspjeha stigao uz mnogo fizičkog i psihičkog napora te u skromnim finansijskim uslovima na početku, svjestan je koliko finansijska pomoć znači onima koji sami ne mogu priuštiti prave uslove za napredak. Zbog toga već četiri godine organizuje košarkaški kamp na Rogli gdje otprilike šest dana provede sa djecom.

Na kampovima na djecu želi utjecati ne samo kao trener, nego i kao odgajatelj. Tu djeca pored košarke uče i različite stvari poput engleskog jezika, a tokom tih šest, sedam dana borave bez svojih roditelja.

"Oni su poput moje djece. Osjećam se kao da imam 100 djece. Svako je unikatno i osjećam se kao otac svih njih tokom tih šest dana", kazao je Dragić tokom jednog od kampova za emisiju koju je snimao Miami Heat.

Djeca ga tokom kampova mogu viđati 24 sata dnevno, a obično im jedne noći organizuje disko u sali i tada ne moraju zaspati do 22:00 sati.

"Moja porodica nikada nije mogla priuštiti da idemo na košarkaške kampove. Kada sam uspio u košarci odlučio sam da ću imati kampove za djecu koja nemaju dovoljno novca. Tako sam došao na ideju da otvorim kamp i otvorim vrata za one koji nemaju mnogo novca", opisao je te dodao: "Moja zemlja, moj grad, moji roditelji i moje komšije su mi dali sve i napravili od mene ovo što sam danas. Sada imam šansu da im to vratim i počastvovan sam zbog toga što to mogu učiniti."

Roditelji nakon odlaska djece iz kampa govore da ne znaju šta djeca rade na kampu, ali da ih nikada ne viđaju tako nasmijane kao tokom kampova.

"To je dokaz kakvo srce ima. Zna šta znači živjeti u siromaštvu i zna kako je nekome dati šansu da napravi nešto od sebe", kazao je njegov nekadašnji trener Branko Bavdaž.

U hodniku njegove osnovne škole stoji plakat najvažnijih historijskih događaja vezanih za Sloveniju. Prvi događaj obilježen na plakatu nakon 2004. godine i ulaska u Evropsku uniju je nastup Gorana Dragića u NBA ligi 2008. godine. Jedan od događaja sada može biti i zlatna medalja s Eurobasketa 2017.

A, ko zna, možda u budućnosti bude i NBA prsten u rukama Gorana Dragića. To mu je neostvarena želja. Za šampiona i čovjeka kakav je on, ni to nije nemoguće.