Hoće li najteži poraz u historiji promijeniti svijest pojedinih igrača i čelnika KS BiH
Poraz od 50 poena razlike u košarci je ekvivalentan porazima u nogometu od 10 razlike ili rukometu od 30.
Košarkaši BiH su gubili 30 poena razlike od Litvanije 1998., Italije 2001. i Hrvatske 2002. godine i, s obzirom na smjer u kojem košarka ide, ni u ludilu se nije moglo pomisliti da bi taj neslavni rekord mogao biti oboren.
Sve je mirisalo na katastrofu
A onda se desio 29. juni 2018. godine. Kako se utakmica približavala, sve je više i više mirisalo na katastrofu. Selektor Duško Vujošević je nakon neviđene blamaže, najteže u njegovom životu istakao kako krivicu snose on i onih 12 igrača koji su igrali, ali i oni igrači koji su odbili obući reprezentativni dres. Sve je krenulo od otkaza igrača koji su "pljuštali" jedan za drugim.
Za Jusufa Nurkića i Džanana Musu su i ptice na grani znale da neće igrati protiv Francuske i Belgije jer NBA svijet funkcioniše na principu "veži konja gdje ti aga kaže".
I dok je Nurkić ovaj put, za razliku od nekih prethodnih, postupio kao gospodin i došao na noge selektoru Dušku Vujoševiću u Beograd gdje mu je objasnio kako su mu novci preći od države, Musa je pribjegao Nurkićevoj ranijoj metodi objava po Facebooku iz daleke Amerike, a sve na patriotskom fonu. "Ja volim BiH više nego iko, ali mi zli Ameri ne daju da dođem. Ja čak i kofere spremio".
A mogao je, bez patetike i lažnog patriotizma postupiti isto kao i Nurkić i Vujoševiću u lice saopćiti da ne računa na njega i da traži rješenja na vrijeme, a ne da se pet dana pred susret selektor hvata za glavu i da mu nepotrebno skače šećer.
Osim otkazivanja našeg NBA dvojca, reprezentaciju je neposredno pred susret pogodio i "slučaj Gordić". Čovjek koji je pokazao svoj patriotizam na djelu mali milion puta, čovjek koji za reprezentativne selekcije igra od 2004. godine dolazio je na pripreme uvijek kad god je mogao, povređivao se u reprezentaciji, ali nikada "a" nije rekao. Uvijek je bio pravi primjer kako se reprezentativac BiH treba odnositi prema dresu sa državnim grbom.
I, odjednom, čovjeka nigdje. Propao u zemlju. A u Košarkaškom savezu BiH se ponašaju najnormalnije, kao da ništa nije sporno. "Doći će" se pretvorilo u "selektor mu je dozvolio da dođe kasnije jer je imao tešku sezonu" (A Kikanović, o kojem ću nešto kasnije, nije imao tešku sezonu iako je 24. juna igrao finale francuskog play-offa?, op. a.), pa onda je opet išla priča "doći će", a kad je vrag odnio šalu, onda je objavljeno kako "selektor ne zna gdje je Gordić" iako se naš dragi Gorda smije u sunčanoj Barceloni na okupljanju euroligaških igrača.
I na kraju sada već čuveni press u kojem je Nemanja predstavljen kao nemoralan tip koji je igrao za reprezentaciju isključivo kako bi mu bila obnovljena porodična kuća u Mostaru. Uostalom, sve i da je tako, a nije, to se trebalo mnogo ranije i riješiti, a i javnosti prezentirati problem.
Kada uz sve to uzmemo povrijeđene igrače (Andrija Stipanović, Milan Milošević, Milralem Halilović), bolesne (Emir Sulejmanović i Sani Čampara), te igrača koji izmišlja opravdanja i odbije Vujoševićev poziv umjesto da prvim avionom doleti iz SAD-a na nagovor menadžera koji ga u oči laže da može biti izabran na NBA draftu iako ni u snu nema kvalitetu za najjaču košarkašku ligu svijeta (Ajdin Penava), dobijemo šta smo dobili.
Treba skinuti kapu Kikanoviću
Treba skinuti kapu Kikanoviću koji je, baš kao i Gordić, petnaestak godina u reprezentativnim selekcijama i njemu nikada nije bio problem doći na okupljanje, nebitno bio rezerva i dobijao pet minuta ili bio kapiten i igrao 30 minuta. Njemu je uvijek reprezentacija bila na prvom mjestu, prije novca i slave. Njemu nikada nisu smetali čelnici KS BiH (a promijenilo ih se mnogo tokom njegovog igranja) ni uslovi u kojima su saigrači i on radili. Njemu nikada nisu smetali navijači čak ni kada je naišao na uvrede nakon potpisa za Crvenu zvezdu. Njemu nikada nije bio problem s kim igra i protiv koga igra. Sinoć ga je Rudy Gobert uništio na oba kraja parketa, ali Elmedin zaslužuje sve pohvale taman da je bio najgori na terenu, a nije.
Pojedinci koji su na kraju ušli među 14 igrača koji konkurišu za duele protiv Francuske i Belgije ni sami nisu mogli vjerovati da su pozvani u reprezentaciju. Odmah da se razumijemo, njih ne treba kriviti za sinoćnju blamažu.
Momke koji su igrali sinoć ne treba kriviti
Dali su momci sve od sebe sinoć, a ne mogu se kriviti zbog toga što u više navrata nisu pogodili konstrukciju koša, a u odbrani izgledali kao prvačići protiv srednjoškolaca. Ništa drugo se ni ne može očekivati kada se naspram NBA zvijezde nađe igrač koji na koledžu ubacuje jedan poen prosječno ili igra nekoliko sezona u bh. ligi za klub koji se ne zove Igokea.
No, definitivno je bilo igrača koji su bolje opcije od pozvanih. Bez ikakve trunke "pametovanja", svako ko se iole razumije u košarku će se složiti da je na širem spisku igrača trebalo biti mjesta za Kapelana, Mitrovića, Bulića, Sejfića... Oni su mi samo prvi pali na pamet, sigurno ima još igrača koji zaslužuju poziv. Možda su neki od njih povrijeđeni, možda se neki od njih ne bi ni odazvali, ali su trebali biti na spisku. No, taj spisak očito ne sastavlja Duško Vujošević. Možda će ovo grubo zvučati, ali za pojedine igrače znaju samo njihova familija i prijatelji da se bave košarkom.
I sam Duško Vujošević nakon sinoć sigurno preispituje svoju odluku da sjedne na klupu naše selekcije. Kada je dolazio u martu prošle godine nadao se da će u ekipi imati Teletovića i Nurkića kao predvodnike, te Kikanovića, Gordića, Musu, Stipanovića i jednog Amerikanca kao igrače koji će činiti jednu veoma kvalitetnu jezgru oko koje bi se gradila selekcija. No, snovi su jedno, a java nešto sasvim drugo.
Vujošević je na klupi doživljavao teške poraze, vodio je Partizan u Euroligi dvije uzastopne sezone sa skorovima 2-12, ali je vjerovao u projekat koji je rezultirao i odlaskom na Final Four. Šta od toga ima ovdje? Igrače zbog kojih mora bacati grah da li će se odazvati pozivu iz NBA lige, igrače koji se ljute što im kuće nisu završene, igrače koji, na kraju krajeva, bez valjanog razloga otkazuju nastupe. A i sam je vidio i na treninzima prije utakmice, ali i sinoć na utakmici, čime u ovom trenutku raspolaže kada se sve to prethodno desi. Stoga je jedini očekivani potez da nakon završetka kvalifikacijskog ciklusa veliki stručnjak i još veći čovjek napusti kormilo naše selekcije jer mu je zdravlje ipak najpreče. A nama će ostati da još jednom konstatujemo kako smo uzalud potrošili veliko trenersko ime.
Košarka u BiH je na veoma niskim granama
A tu dolazimo i do ključne stvari. Košarka u BiH je na veoma niskim granama, počevši od klubova, pa sve do samog vrha, odnosno do Košarkaškog saveza BiH. Krovna kuća bh. košarke od posljednjeg dana 2016. godine nema prvog operativca - generalnog sekretara, već više od godine nema ni predsjednika, a i ostali članovi Upravnog odbora su podnosili ostavke za koje se ni ne zna jesu li uvažene i hoće li uopće biti.
I onda ne treba čuditi zašto nam mlade selekcije sele u divizije B, zašto godinama ne možemo dovesti naturalizovanog igrača, te nas za nos vuku razni wilbekini i adamsi, ne treba nas ni čuditi zašto svi iole kvalitetni Hrvati i Srbi idu igrati za susjedne zemlje, a tek kada propadnu sjete se da su iz BiH, ali najtragičnije od svega je da i Bošnjaci ili, da se ne uvrijede i Bosanci, ne žele igrati za domovinu. Tako smo u prošlosti izgubili Omića i Preldžića, a sada smo izgubili i Tarika Biberovića.
I dok se ispod Musinog imena tokom NBA drafta pojavilo "Croatia", što je apsolutna greška neupućenih Amerikanaca kojima malo teže ide geografija bivše Jugoslavije (plus što dolazi iz hrvatskog kluba u NBA ligu), kada za nekoliko godina pored Biberovićevog imena bude stajalo "Turkey", to neće biti greška, već realnost.
Stoga poraz od 50 poena razlike od Francuske nije kraj svijeta već upozorenje da, ukoliko se ovakva politika i odnos igrača, ali i čelnika KS BiH prema reprezentaciji ne promijeni, bit će nam još i gore. Na njima je da to spriječe. Ako zaista žele.
