Specijal / Mirza Delibašić Kinđe - detalji iz karijere najvećeg košarkaškog džentlmena i romantika

Kada je oficijelni spiker objavio da utakmici prisustvuje Mirza Delibašić, pet hiljada navijača u dvorani Raimundo Saporta ustalo je na noge i dugim ovacijama pozdravilo čovjeka koji je promijenio evropsku košarku. Pored njega je stajao sin Danko koji je mogao vidjeti kakav je trag za svega dvije godine u Madridu ostavio njegov otac. I ne zaboravite, godina je 2000., a Mirza je dres Kraljeva nosio 20 godina ranije. Ipak, svi u toj dvorani znali su ko je tog dana došao da gleda svoj i njihov Real Madrid.

Evropski Pistol Pete

Posebno će ostati upamćena prva Kinđetova sezona u Madridu. Real je pobijedio u 25 od 26 utakmica, a prvaka je odlučivao meč s ljutim rivalom u Barceloni. Delibašić je u knjizi Slobodana Đanija Đurasovića - Svjetla za daljine, opisao kakva je to utakmica bila.

"Atmosfera je bila kao da se ide na Mjesec, čak je i polovično smireni Lolo Sainz bio nervozan. Meni smiješno, bio sam mrtav-hladan, znao sam da ćemo dobiti. Osjetilo sa da se Lolo dvoumi ko će voditi igru, ja ili Corbalan? Zato sam mu rekao:

-Ja ću biti playmaker

-Zar da Corbalan ne igra?

-Neka igra, ali da ja vodim igru, ako izgubimo, moja odgovornost."

Mirza je postigao 28 poena, prosjek šuta 61 posto i 15 maestralnih asistencija. Kinđe je bio revolucionar evropske košarke. Asistencije bez gledanja, dodavanja ispod noge, iza leđa i kroz noge protivnika. Sve ono što će kasnije usavršiti jedan od najvećih koje je košarkaška igra imala - Earvin Magic Johnson mogao je i Mirza, iako je sličnost s Pistol Peteom Maravichom zaista fascinantna. Vidjeli su to Katalonci tog dana, podijelio je 15 asistencija, a Real je pobjedom 102:93 došao do titule prvaka Španije.

Naredna sezona bila je nešto lošija, a onog trenutka kada je shvatio da Realu više ne može pružiti ono što se od njega očekuje, Mirza je odlučio dignuti sidro. Uzalud su bili nagovori Ferenca Puškaša i poruka da se "Real ne ostavlja", El Gigante Monstruoso je "prelomio".

"Dva dana sam bio kao lud, lutao sam Madridom i odlučio: Ideš, Mirza, iz Reala! Ovo prvi put kažem: Bilo me stid tih divnih ljudi, oni su zaslužili pravog Mirzu, a ja više nisam bio pravi Mirza", rekao je Delibašić Đurasoviću.

Savršen igrač i čovjek

Eto, takav je bio naš Mirza. Zamislite, recimo, jednog Neymara da tako razmišlja. I zato ga vole širom svijeta. Za uglednog italijanskog košarkaškog novinara Sergija Tavčara dileme nema, Mirza možda nije bio najbolji kojeg je gledao, ali takva elegnacija u igri nešto je što se ne može naučiti, istrenirati ili usavršiti. S tim se jednostavno moraš roditi.

"Dao bih sve na svijetu da ga još jednom vidim kako igra. Ne kažem da je najbolji, ali njegovi potezi su definitivno najljepši koje sam ikada vidio. Bila je to prava poezija u pokretu. Imao je sve što je jednom košarkašu potrebno. Imao je perfektnu tehniku i perfektan izbačaj, bio je sjajan asistent. Znao je pronaći slobodnog igrača kojeg niko drugi ne bi vidio. On je jednostavno neponovljiv", rekao je jednom prilikom Tavčar.

Mirzini najveći protivnici na terenu uvijek su bili Sovjeti. Dueli jugoslavenskih i sovjetskih košarkaša uvijek su donosili mnogo uzbuđenja, ali i mnogo tenzija. Sovjeti nikada nisu voljeli Jugoslavene, smatrali su da ne igraju plemenitu košarku poput njih, da su provokatori, s jednim izuzetkom, a to su potvrdili i Jose Biriukov i veliki Sergej Belov.

"Osvojio me čim sam ga prvi put vidio. Čime? Iz njega je zračilo nešto što čovjeka nije moglo ostaviti ravnodušnim. Doživio sam ga ne samo kao velikog košarkaša, već i velikog čovjeka. Fascinirao me nekom svojom nestvarnom igrom, dostojanstvom, manirima koji se rijetko sreću kod ljudi... Malo sam takvih ljudi sreo u životu. Rijetko kompletna ličnost, karakterna, gotovo nestvarna. Savršen igrač i čovjek", rekao je Belov za Kinđeta.

Sarajevo je bilo Mirzina sudbina

Nikada ne zaboravite da je ovaj veliki čovjek koji je promijenio košarkašku igru i u svijetu ostao zapamćen kao jedan od najvećih košarkaških virtuoza i romantika imao samo jednu veću ljubav od košarkše, grad koji je zavolio svim svojim srcem, iako se u njemu nije rodio. A rodio se na današnji dan 1954. godine u Tuzli, majka Duda i otac Izet na svijet su donijeli najvećeg sportaša kojeg je ova zemlja ikada imala. Balet mu je vjerovatno donio eleganciju, a teniska nepravda zbog sina nekog partijskog čivije usmjerila ka narandžastoj lopti i košarkaškim terenima. U Beogardu nije mogao, "samoća" ga je pojela, Sarajevo mu je jednostavno bilo suđeno.

"Imao sam utisak da sam se u njemu rodio, da znam svaku ulicu, svakog čovjeka - Sarajevo je bilo moja sudbina".

Sve ostalo je historija. Partizan u Beogradu, "skalp" Reala, Maccabija, Olympiacosa u Pireju, Joventuda... Grenoble. Emerson Varese. 96:93. 5. april. 1979. Sretan ti tvoj dan grade, sada imaš prvake Evrope.

I sjetite se kada budete hodali ulicama Sarajeva, kada prođete pored Dva ribara prema Skenderiji, kada se popnete na plato, uđete u dvoranu koja nosi njegovo ime, zaustavite pored FIS-a, sačekate prijatelje u hladu Parkuše, ili prošetate ulicom Hiseta, da je tim istim putevima koračao i jedan od navjećih koje je ova zemlja imala. Najvećih košarkaša. Sportista. Insana. Sjetite se njegove skromnosti i poniznosti uprkos veličini koja je nesumnjivo bio. Kada bi svako od nas u sebi imao malo više duha Mirze Delibašića, ovaj grad i ovaj svijet bili bi mnogo ljepše mjesto za život.