Odlazak Sabita Hadžića, skromnog i radišnog trenera koji je obilježio bh. košarku

Uslijedili su i pozivi za reprezentaciju Jugoslavije što je bio vrhunac za jednog košarkaša. Hadžić je bio pozvan među 16 igrača koji su ušli u izbor za roster Jugoslavije koja je 1980. godine nastupala na Olimpijskim igrama u Moskvi. Iako u Moskvu nije putovao, sama činjenica da je bio na listi od 16 igrača dovoljno govori o njegovoj igračkoj veličini, jer taj jugoslavenski tim osvojio je zlato u Moskvi, a na putu do trona savladao je svakog protivnika koji mu se našao na putu.

Ipak, nastup na Olimpijskim igrama bio je suđen za Hadžića i šansu da nastupi na najvećoj sportskoj smotri dobio je četiri godine kasnije u Los Angelesu, kada je u rosteru Sjedinjenih Američkih Država po prvi put na olimpijskim igrama zaigrao najveći košarkaš svih vremena Michael Jordan. Jugoslavija je tada osvojila bronzu iza srebrene Španije i zlatnog SAD-a.

Prvak države kao trener KK Bosna, nezaboravne pobjede na selektorskoj klupi BiH

Slava koju je Hadžić stekao kao igrač nije promijenila njegov karakter. Ostao je skroman do kraja igračke karijere, kao i kasnije kroz trenersku karijeru, sve do posljednjeg pozdrava.

"Kao igrač igrao je za reprezentaciju Jugoslavije što je znak da si morao biti zaista vrhunski, ali on nikada nije došao u situaciju da nekoga gleda s visine. Uvijek je bio skroman, a izuzetno je poznavao košarku", kazao nam je Adis Bećiragić koji je za nacionalni tim BiH igrao na dva evropska prvenstva (1997. i 1999.) upravo pod vodstvom Hadžića.

Ideje koje je zatekao kao igrač KK Bosna, taj način rada i predanost košarci, kasnije je prenosio kao trener kada je nakon rata preuzeo upravo KK Bosna. Po preuzimanju mladog tima nagovještavao je da će s njim osvojiti titulu prvaka BiH. Hadžić je za tu ekipu kazao da je "sastavljena iz dvije ulice", a u rosteru su, među ostalim, bili Damir Mirković, Dino Konaković, Admir Bukva i Goran Terzić. Prognoza se ispostavila tačnom i KK Bosna je 1999. godine osvojia svoju prvu titulu prvaka BiH.

"U sarajevsku Bosnu sam stigao na insistiranje Sabita Hadžića i Mirze Delibašića. Tada sam se prvi put susreo s ozbiljnim košarkaškim radom, kao i odgojem kako na terenu, tako i van terena. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Ta vrsta discipline, taj pravi sportski odgoj 'starog kova' ostao je usađen u meni i danas sam pobornik tog rada. Hadžićev pristup prema treningu je ostavio dubok trag na mene, a posebno me doticalo to što je jednaku pažnju posvećivao starijim i mlađim igračima te što je ogroman fokus stavljao na individualan rad. Sjećam se da je Bosna u sezonu 1998/99. ušla kao favorit, ali je na startu poražena od Slobode. Tada nam je poručio da nas, bez obzira na ulogu favorita, samo rad može odvesti do trona. Tako su igrači naučili da drugačije ne ide te smo na kraju osvojili titulu", prisjeća se Jazvin koji je tada kao 19-godišnjak bio član tog tima.

Paralelno s uspjesima KK Bosna Sabit Hadžić je klesao put reprezentaciji BiH koju je vodio na četiri evropska prvenstva (1997., 1999., 2001. i 2011.) i ko zna koliko će vremena proći dok neko drugi ne stigne ili ne nadmaši njegov rekord.

"Prenosio je pozitivnu energiju na druge. Također, druge je navikavao na rad i često nam je znao govoriti da ne smijemo očekivati da će nas talenat voditi do pobjede. Posebno se to dešavalo u mečevima protiv slabijih ekipa gdje se isticala njegova skromnost kako nikoga ne smijemo potcijeniti. Kod njega se sve vodilo na rad - dvorana dimenzija '29 puta 15' i idemo raditi. Nije težio za isticanjem u medijima niti je bio čovjek koji se opterećivao s drugim stvarima osim s radom na parketu. U njegovo vrijeme postojao je respekt koji danas ne postoji. Sabitova smrt me mnogo pogodila, dugo me nešto nije pogodilo kao ovo. Bilo je nekih razmirica među nama, što je normalno između igrača i trenera, ali to je čovjek koji je u mene usadio ono što nosim i danas", opisuje Jazvin.

Posebno će ostati upamćene kvalifikacije za Eurobasket 1999. godine kada smo u grupi, među ostalim, imali Hrvatsku i Litvaniju, tada košarkaške velesile ispred kojih smo zauzeli prvo mjesto u kvalfikacijskoj grupi. Litvanci su, recimo, 2000. godine osvojili bronzu na Olimpijskim igrama, dok je Hrvatska 1995. godine na Eurobasketu bila treća. BiH, koju je predvodio Hadžić, u četiri meča protiv Litvanije i Hrvatske upisala je tri pobjede.

"Sama činjenica da je BiH kao autsajder pobjeđivala Hrvatsku i Litvaniju te da se toliko puta plasirala na Evropsko prvenstvo dovoljno govori o njegovom učinku", govori Jazvin.

Osjetio kako je ići iz krajnosti u krajnost

Već na otvaranju kvalifikacija srušili smo Litvaniju u gostima, a onda smo u paklenoj atmosferi u Skenderiji na krilima Nenada Markovića srušili Hrvatsku. Jedini meč od 10, koliko smo ih odigrali u tim kvalifikacijama, izgubili smo od Litvanije kod kuće kada je za Litvance igrao div Arvydas Sabonis koji je na okupljanje reprezentacije stigao zahvaljujući tome što je u NBA-u trajao "lockout". Litvanija je u Sarajevu slavila rezultatom 87:57, a s 23 postignuta poena i 10 skupljenih skokova bilo je jasno da je razliku napravio Sabonis. Samo tri dana nakon tako teškog poraza savadali smo Hrvatsku u gostima kada je Nenad Marković čuvenom trojkom raspametio naciju koja je bila u rijetko viđenoj euforiji.

Bilo je to vrijeme koje se i danas prepričava. Među reprezentativcima je vladala ogromna sloga, a vodio ih je, kako kaže Bećiragić, stariji brat, a ne trener.

"Mi smo svi bili prijatelji od malena i Sabit Hadžić je s te strane imao sreću, jer nije morao razmišljati o odnosima unutar ekipe. Onda samim tim i on se uklopio u to. Zahvaljujući takvim odnosima mi smo slavili velike pobjede. To je bila reprezentacija sačinjena od dobrih momaka, dobrih sportista i, najvažnije, dobrih drugova. A on je nama bio kao stariji brat. Nismo imali odnos kao da je on negdje 'gore' zbog toga što nam je trener, već je on nama bio kao stariji brat", kazao je Bećiragić koji je osjetio čari tih velikih pobjeda.

BiH je baš nakon tih kvalifikacija bila jako blizu i velikog uspjeha na Eurobasketu 1999. godine. Nakon tijesnog poraza od Turske u 1. kolu (57:52), u 2. kolu smo igrali protiv Italije predvođene Bošom Tanjevićem. Pred sami kraj meča BiH je imala minimalnu prednost od jednog poena razlike što bi značilo da bi skoro sigurno putovala u drugi krug, dok bi Italijani putovali kući. Ipak, Italija je uspjela slaviti, a BiH je po okončanju grupne faze otišla kući. Italija je na kraju prvenstva osvojila zlato.

Otprilike osam mjeseci kasnije BiH je u kvalifikacijama za Eurobasket 2001. godine poražena u gostima od Finske 81:76 nakon čega je Hadžić osjetio kako je putovati iz krajnosti u krajnost, kako je tanka linija od heroja do dežurnog krivca.

Njegov prvi mandat na selektorskoj klupi okončan je nakon ispadanja u grupnoj fazi Eurobasketa 2001. godine, a na veliku scenu vratio se 10 godina kasnije kada smo također ispali u grupi, ali tada smo slavili dvije poprilično velike pobjede protiv Crne Gore, za koju su nastupali NBA igrači Nikola Vučević i Nikola Peković, i Hrvatske, za koju su nastupali Ante Tomić (tada član Real Madrida), Bojan Bogdanović (tada člana Fenerbahčea) i Luka Žorić (tada član Unicaje).

Osim pečata koje je ostavio u KK Bosna i reprezentaciji BIH, Hadžić je vodio nekoliko azijskih klubova, kao i turski Antalya Kepez.

Njegov odlazak ostavit će veliku prazninu u bh. košarci, ali i još jednom ostaviti staro pitanje - koliko smo iskoristili velikane bh. sporta i koliko smo ih cijenili?