Samir Lerić: Teletoviću želim puno sreće, ali savezu je potrebna dobra metla
U karijeri je igrao protiv legendi kao što su Nowitzki, Rađa, Fasoulas, Galis, Fučka i Parker, a uvijek ističe kako se u grad na Neretvi vratio zbog ljubavi prema njemu, prelijepoj Neretvi, a posebno Veležu. Vjeruje u povratak kluba u Premijer ligu, priželjkuje gradske derbije sa Zrinjskim, okršaje sa Sarajevom i Željom.
Lerić je sjajan sagovornik za košarkaške teme, a kako i ne bi bio s pet Evropskih prvenstava u nogama, kapitenskom trakom sarajevske Bosne i košarkaške reprezentacije BiH.
"Počeo sam osamdesetih u mostarskoj Lokomotivi, tu bio do rata, a u Mostaru sam posljednjih pet godina. Pomoćni sam trener KK Student, a uskačem i na druge pozicije po potrebi. Pretežno za nas igraju studenti Sveučilišta u Mostaru, a pojačamo se pokojim igračem sa strane. Dobro ide kakvi su uslovi, odnosno neuslovi. Košarka u Mostaru, koji ima prvaka države, funkcioniše na jednoj dvorani i to školskoj. Dvoranu škola koristi do 16 sati, a poslije se naguraju dva košarkaška kluba, dva rukometna ženska kluba, dva muška, odbojkaši... Nevjerovatno je kako se sve to izorganizuje", rezimira nam Lerić današnje dane, kako svoje, tako i mostarske košarke.
Termini se u takvoj dvorani svode na malo više od sat vremena, ambicije su u skladu s tim. Mostarska košarka muku muči s infrastrukturom, ali i pomamom futsal škola koje odvuku djecu. Iako je Hercegovina iznjedrila brojne vrhunske košarkaše, košarka nikad nije stasala kako je trebala.
Trajao na parketu do 40. godine
"Ponosan sam na ulogu u šampionskoj generaciji Bosne iz sezone 1998/99. koju je vodio rahmetli Sabit Hadžić, a uz pomoć predsjednika Nihada Imamovića koji je stvarno živio košarku. Nije da je tada bilo više novca nego danas, jer nije sve u parama. Mislim da se tada bolje radilo, više se radilo, teže je bilo igračima, ali rezultati nisu izostajali. Ja sam na parketu trajao do 40. godine, bez ikakvih povreda, možda baš zbog kvaliteta rada. Danas su veće pauze u sezoni i manje se radi", prisjeća se i poredi različita vremena Lerić.
Kaže da se ne sjeća kad je neko izbacio domaćeg igrača, sve se zasniva na potrazi za Amerikancima koji krstare Evropom te igračima iz regiona. Žali što su na amaterski nivo spali Borac, Čelik, Leotar...
"Student zbog termina radi od pet i po do šest sati sedmično, u ozbiljnoj košarci to se odradi za dan i po. Trening nama traje sat i petnaest minuta, a utakmica dva sata, to sve kaže samo za sebe. Nekad su pripreme na planini davale bazu, sad se sve bazira na turnirima. Uz taj način rada, ruski sistem, mi smo imali kontinuitet odlazaka na velika takmičenja do 2005. godine i to kroz vrlo teške kvalifikacijske grupe. Svi se sjećamo Hrvata, Litvanaca... Nije to slučajno", kaže naš sagovornik.
Ko je vodio saveze u Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj, a ko kod nas
Pomno prati dešavanja u Košarkaškom savezu, kaže da stanje nije na dnu, nego ispod, ako postoji nešto takvo.
"Osnovni uzork za katastrofalno stanje su ljudi u savezu. Kad pogledamo saveze u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, tamo sjede prvenstveno bivši igrači, poznata i velika imena. Kod nas u desetak godina sve isti ljudi. Žalosno je da se na mnoge ljude iz moje generacije zaboravilo, neki nisu među živima, neki kao Nenad Marković su prerano istrošeni, a sad kao trener pravi sjajne rezultate. Mali broj bivših igrača je uključen u rad saveza, a izbor selektora i pomoćnika je nažalost političko pitanje. Sad je došao Teletović na čelo i želim mu puno sreće, ali on nažalost neće moći ništa, potrebna je potpuna rekostrukcija. Prije svega dobra metla", kazao je Lerić.
Žalosno je, kaže, da je liga kasnila zbog klubova iz RS-a i tu je trebalo lupiti šakom o sto. Pita se koji je motiv drugim klubovima da se trude i ulažu sredstva, ako je Igokea dobila "godišnji odmor".
"Mi smo nekad jedva čekali da dođe vrijeme za reprezentaciju i nismo gledali da li nas boli prst i je li nam kuća renovirana. Nema tu igrača ako on kroz svoju karijeru nije zaradio za kuću. Igrali smo srcem i nismo imali nikakve prohtjeve, da li je hotel sa četiri zvjezdice i što ne letimo avionom. Ponosno smo nosili onaj grb s ljiljanima, jer svakom igraču treba da bude čast da igra za reprezentaciju svoje države. Gdje god smo igrali dvorane su bile pune, a žalosno je danas vidjeti polupraznu Skenderiju ili Mejdan", kaže s nostalgijom, prisjećajući se nekih legendarnih utakmica kad je publika "visila s plafona".
Niko u Košarkaškom savezu nikad nije radio volonterski
Danas je vrijeme da se daju odrješene ruke menadžerima, nastavlja Lerić, pa igraju nedozreli igrači koji kroz reprezentaciju probaju stvoriti neku svoju cijenu.
"Ne može savez voditi neko ko košarkaški nije otišao dalje od Hadžića ili Vogošće. Đedović je nažalost potpuno izgubljen, jer mi smo prvaci kad treba nekog odbaciti i ocrniti. Razija Mujanović je svjetsko ime svugdje osim kod nas, što je totalni apsurd. Markovića smo potrošili prerano, prema mom mišljenju je to idealno selektorsko rješenje na duge staze, a ne da selektora mijenjamo do ciklusa do ciklusa. Vujošević trofejno ime, kapa do poda, pa onda Repeša, volenterski radi. Vjerujte da niko u savezu nikad nije radio volonterski. Pustite priče da neko voli Bosnu, zna se ko ju je kada i kako volio", u jednom dahu je kazao Samir Lerić.
Nikad se nije zahvalilo igračima koji su dali najviše, kaže nam sjetno. Neke se nikad nije ni nazvalo, a historija kao da se piše od 2005. ili 2007. godine. Kaže kako danas ima dosta igrača kojima je reprezentacija dala mnogo, a oni njoj skoro ništa.
"Musina generacija je bila kadetski prvak Evrope, ali od nje nažalost neće biti ništa. Dobit ćemo jednog igrača, ali ja ni Musu ne vidim kao takvog. Onakvo ponašanje u reprezentaciji je nedopustivo, mi smo jednog Teletovića žrtvovali da bismo njega digli nakon onog incidenta u Tuzli, a Mirza je dao puno. Nekad smo imali Markovića koji je imao sve ovlasti i cijelu ekipu da radi za njega pa nije mogao opucati trideset šuteva i iživljavati se s loptom. Ne znam ko Musi daje tu slobodu", smatra Lerić.
Kad se namirušu pare...
Bosna je nekad bila pojam, ona se živjela, prisjeća se Lerić kako se osamdesetih iz Mostara išlo na utakmice u Skenderiju.
"Imao sam čast da momke kojima sam se tada divio devedesetih imam za saigrače. I poslije rata se napravila dobra baza, odlična ekipa, donijela se prva poslijeratna titula u Sarajevo. Možda je tajna u tome da su to bili većinom momci iz Sarajeva i okoline. Nevjerovatno je da tri mjeseca kasnije kreće pad... Kad se namiriše lova okupe se oni koji ne trebaju. Ljudi koji su vodili savez, vodili su i Bosnu, gledalo se da se izvuče što više para, niko nije gledao dobrobit Bosne. Bilo je i kasnijih sezona dobrih ekipa, ali je druga priča kad se okupi ekipa od 12 igrača s 12 strana", kaže Lerić.
Bosne više nema, nastavlja on, ona prava je zaleđena prije nekoliko godina. Ova sada Bosna Royal je neki drugi klub koji koristi Bosnino ime i tradiciju, a i on je dotakao dno i ponovo upao u dugovanja. Jedina joj je šansa, prema Lerićevom mišljenju, da Dino Konaković uđe u vlast i tako joj omogući nekog života. Bosna mu je ostala dva puta dužna ozbiljan iznos, ali nikad nije ni pomislio da je tuži.
"Tužno je vidjeti jednog giganta na takvom nivou, a svi slični klubovi u regiji su ipak isplivali. U Bosninim prostorijama se nekad živjelo, a danas ne možeš puškom nekog utjerati. Volio bih da taj klub koji mi je u srcu i koji mi je sve dao doživi preokret, ali toga nema bez dugoročnog plana i ozbiljne strategije", kaže nam Samir Lerić.
Lalatović: Nije ni Feđa Dudić Miloš Obilić, zamislite da sam ja ovo uradio u Sarajevu
