Šta smo naučili iz "The Last Dancea"? Je li Michael Jordan ultimativni pobjednik ili egocentrični manijak?
S obzirom na to da se Jordan pitao o svemu, dokumentarni serijal "The Last Dance" nije trebao ugledati svjetlo dana prije juna ove godine.
Najveći košarkaš u historiji je želio da se ljudi tokom pauze između dvije sezone u NBA ligi podsjete njegove veličine, jer, budimo realni, dokumentarac samo načelno govori o "posljednjem plesu" Bullsa.
No, zbog pandemije koja je paralizirala cijeli svijet i praktično prekinula skoro sva sportska takmičenja, Jordan je odlučio da je kraj aprila pravi tajming za početak emitovanja "The Last Dancea", uprkos tome što posljednje dvije od deset epizoda nisu "ispeglane" do kraja i postprodukcija 9. i 10. je završena tokom emitovanja prvih epizoda.
Šta smo novo mogli naučiti o Jordanovoj karijeri?
Živimo u vremenu kada se većina podataka može pronaći pretragom na Googleu, no oni koji su odrastali u Jordanovo vrijeme nisu imali taj luksuz i sve što su mogli saznati bilo je od novinara koji, vidjelo se u dokumentarcu, nekada i ne govore istinu i teže senzacionalizmu.
No, zahvaljujući "The Last Danceu", i oni koji pamte Jordana, ali i mlađi ljubitelji košarke koji su odrastali uz Kobea Bryanta i LeBrona Jamesa i misle da je jedan od njih najbolji svih vremena, dobili su priliku "upoznati" MJ-a.
Tako smo mogli vidjeti prve Jordanove utiske po dolasku u Chicago gdje je zatekao rasulo - narkomane i alkoholičare koji su nosili dres Bullsa te način na koji je MJ pretvorio vječno gubitničku franšizu u najbolju u historiji.
Nije bio "samo" košarkaš
Osim brilijantnih igara na terenu, Jordan je bio specifičan i po dešavanjima van parketa.
Tako smo mogli ispratiti rast njegove popularnosti koja je na kraju prevazišla i sam sport. Da to dočaramo ovako: devedesetih godina prošlog stoljeća možda neko u Africi nije ni znao kako košarkaška lopta izgleda, ali je znao ko je Michael Jordan.
Njegov brand Air Jordan je prevazišao i samu kompaniju s kojom je MJ vezan - Nike. U dokumentarcu je otkriveno kako Michael uopće nije ni želio nositi Nike, već Adidas. No, Adidas ga nije želio i to je najveća greška njemačke kompanije u 70-godišnjoj historiji.
Također, kroz dokumentarac je prikazano i to koliko mu je bilo teško nositi se s popularnošću.
Negiranje problema s kockanjem
Iako mnogi dokumentarac osporavaju činjenicom da je Jordan u njemu prikazan kao božanstvo, u njemu ima i dijelova u kojima se govori o njegovom problemu s kockanjem.
Tačnije, kroz dokumentarac se pokušavaju relativizirati njegovi česti odlasci u kasina u kojima je gubio nevjerovatno velike sume novca.
Osim odlaska u kasina širom SAD-a, Jordan se u svakoj prilici pokušavao kladiti. I dok je u partijama karata sa saigračima znao ulagati po jedan dolar, u partijama golfa s kriminalcima je gubio stotine hiljada dolara.
Ipak, Jordan u seriji uvjerava ljude kako on "nema problem" i da "može prestati kada god hoće". No, ni do sada nije prestao.
Težak protivnicima za čuvanje, još teži saigračima za saradnju
Jordan je perfekcionista i to nikada nije krio. Zahtijevao je mnogo od sebe, ali je isto tražio i od saigrača. Zato je na jedan način bila privilegija biti Jordanov saigrač, ali isto tako i prokletstvo.
I dok su kroz dokumentarac Jordanovi protivnici govorili o tome kako ga je teško bilo čuvati i igrati protiv njega zbog njegove nevjerovatne želje za pobjedom, u izjavama njegovih saigrača mogli su se čuti isključivo hvalospjevi, a Jordanova tortura je predstavljena kao nešto pozitivno, kao svojevrsna motivacija.
No, oni koji su željeli govoriti nešto što se ne bi uklapalo o narativ o "savršenom" MJ-u su ili "izrezani", poput Horacea Granta, ili jednostavno nisu ni intervjuisani, poput B.J. Armstronga.
Upravo je Grant javno progovorio nakon završetka dokumentarca u kojem je on predstavljen kao osoba koja je zabila Jordanu nož u leđa, a ne kao čovjek bez kojeg titule 1991., 1992. i 1993., godine vjerovatno ne bi bile osvojene.
Zašto mrzi Thomasa, a nije mu smetao Rodman?
Mržnja između Michaela Jordana i generacije Detroit Pistonsa s kraja 80-ih godina je naširoko poznata, no postoji jedan detalj koji je uvijek bio nejasan.
Isiah Thomas jeste bio nezgodnog karaktera, jeste se služio prljavim trikovima protiv MJ-a i razumljivo je zašto Jordan ne želi ništa dobro Zekeu. Uostalom, čitav svijet zna da je Thomas uskraćen za igranje na Olimpijskim igrama u Barceloni zbog Jordana.
No, Dennis Rodman nije bio ništa nježniji ni, ako hoćete, ništa manje zao prema Michaelu, pa ga je Jordan prihvatio u pohodu na titule 1996., 1997. i 1998. godine.
Dokumentarac nam nije dao odgovor na pitanje zašto je Rodman jedini amnestiran od svih Bad Boysa. Ipak, jasno se između redova da zaključiti da je Jordan ipak bio spreman zatomiti svoje osjećaje za viši cilj.
Za Jordana su trofeji bili primarni i zbog njih je "oprostio" Rodmanu "ružnu prošlost" i "još ružniju sadašnjost". Rodman je, za razliku od perioda u Detroitu kada je bio mirni povučeni dečko van terena, u Bullsima bio "luđak". Uostalom, čovjek je usred finalne serije za titulu 1998. godine napustio ekipu i otišao da glumi kečera s Hulkom Hoganom. Šta više reći?
Mit o odlasku u penziju 1993. godine
Najbolji ste igrač svijeta, jedan od najvećih svih vremena. U naponu ste snage. Protivnici više i ne vjeruju da vas je moguće pobijediti. Svi se unaprijed predaju. I odjednom saopćavate da idete u penziju. Nevjerovatno, zar ne?
Mit o Jordanovom penzionisanju 1993. godine traje već 27 godina, a konačno smo dobili sve odgovore na ključno pitanje: Zašto?
Dugo je kružila teorija da je NBA liga suspendovala Jordana zbog problema s kockanjem na 18 mjeseci. Ipak, ta teorija se pokazala suludom.
"Zašto bi NBA liga izbacila najpopularnijeg čovjeka koji im je donio toliko novca i nastavlja donositi? David Stern je, prije svega, biznismen. A u biznisu je novac pokretač svega. Nelogično je da je Stern suspendovao Jordana i na taj način direktno smanjio profit NBA ligi", narativ je koji se proteže kroz dokumentarac. I zaista, ima logike.
U dokumentarcu smo saznali da je Jordan još 1992. godine donio odluku o povlačenju. Bio je umoran, isrcpljen i mentalno i fizički, a kada mu je otac svirepo ubijen u ljeto 1993. godine, više nije bilo nikakve dvojbe.
Osim što se nije mogao skoncentrisati na igru, odlučio je ispuniti želju ocu i profesionalno zaigrati bejzbol. No, nije dugo izdržao i vratio se igri pod obručima.
"O mrtvima sve najbolje" za MJ-a ne vrijedi ili: Jerry Krause je kriv za sve
Generalni menadžer Chicago Bullsa Jerry Krause je u dokumentarcu prikazan kao glavni negativac. Kao da Jordan poručuje: "Donio sam titule Chicagu uprkos Krauseu".
A sve što je Krause želio je da mu bude odato priznanje koje zaslužuje - on je taj koji je stvorio šampionske ekipe.
Činjenice su sljedeće: Krause je draftao Scottieja Pippena i Horacea Granta, ljude koji su uz Jordana najzaslužniji za prve tri titule. Krause je draftao i Tonija Kukoča, doveo u klub Dennisa Rodmana... Bez njih ne bi ni bilo titula od 1996. do 1998. godine.
Ono najvažnije - Krause je zaposlio Phila Jacksona i, možda čak i bitnije - Texa Wintera, "oca" nezaustavljivog "trokut napada".
Jordan nikada nije krio da ne podnosi Krausea. Kukoč je bio u nemilosti Jordana i Pippena, ne zato što je Jugoslaven, Hrvat, Evropljanin, bijelac... već što ga je draftao Krause i najavio ga kao veliku zvijezdu.
Iz dokumentarca možemo samo zaključiti da je Krause činio sve da se ekipa raspadne, jer nije mogao podnijeti Jordanovu slavu. Nažalost, Krause je umro 2017. godine i nikada nećemo čuti njegovu stranu priče.
Da li su Bullsi mogli osvojiti sedam, osam ili čak devet titula?
Jordan na kraju dokumentarca ističe kako je želio pokušati stići i do sedme titule. Naravno, zbog Krausea nije uspio jer se ekipa raspala. Ipak, da li je realno da se ekipa mogla sačuvati i osvojiti sedmu titulu? Da li je realno da je šest titula u osam godina moglo biti osam od osam? Da li su Bullsi mogli osvojiti devet uzastopnih titula da su igrali i nakon 1998. godine?
Kratak odgovor na sva tri pitanja glasi: ne.
Jordan 1993. godine više nije imao šta dati. Bio je na fizičkom vrhuncu, ali je emotivno i psihički bio shrvan nakon očeve smrti. I dok možemo nagađati kako bi ekipa izgledala s njim takvim, znamo šta se desilo u stvarnosti.
Bullsi su ispali u polufinalu Istoka 1994., a potom na istoj prepreci i s povratnikom Jordanom iduće godine. Jednostavno, ekipa nije bila dovoljno dobra za titule, sa Jordanom ili bez njega.
A šta bi se desilo 1999. godine? Jordan je uvjeren da bi Steve Kerr i ostalo "pomoćno osoblje" ostalo u klubu u pohodu na još jednu titulu, no isto tako je uvjeren da bi i Scottie Pippen ostao. Ipak, to se nije moglo desiti.
Pippen je u posljednjoj sezoni zarađivao 2,8 miliona dolara. Poređenja radi, Jordan je te sezone od Chicaga dobio 33 miliona dolara. Kolike su šanse da bi Pippen opet pristao da zarađuje deset puta manje od Jordana kada je već u sezoni prije toga javno priznao da je bojkotovao ekipu jer je potplaćen i otišao je na operaciju na početku sezone kako ne bi igrao? Odgovor na to pitanje svi znamo.
Zaključci koje smo znali i bez dokumentarca
Michael Jordan je najveći košarkaš u historiji. Tu nikada nije bilo nikakve dileme. Ne nužno najbolji, ali je definitivno najveći. Zbog njega je NBA liga ušla u domove širom svijeta. Nije postojala osoba na svijetu koja ga ne bi prepoznala.
Izgradio je poslovno carstvo i bio ikona i to u vrijeme kada društvene mreže nisu postojale. No, svejedno je svako želio saznati gdje je MJ, šta radi, šta jede, kuda se kreće... Stoga nije čudno to što je u današnje doba i dalje među najbogatijim ljudima svijeta, a o njegovoj godišnjoj zaradi mogu sanjati čak i najbolji sportisti svijeta.
Chicago Bullsi su bili najjača ekipa devedesetih godina prošlog stoljeća. Diskutabilno je tvrditi da su najbolji svih vremena, prvenstveno što se radilo o praktično dvije generacije (1991.-1993. i 1996.-1998.).
Ipak, jasno je da je i u toj ekipi bilo nesklada, čak i stvari kojih bi se trebali stidjeti (Pippenovo već spomenuto "tiho" bojkotovanje ekipe odlaskom na operaciju, ali i javno odbijanje ući u igru u posljednjem napadu, jer je Jackson odlučio da šut za pobjedu treba uzeti Kukoč, op. a.).
Za kraj, možda ono najvažnije: Jordan je dobro znao da je lanac čvrst onoliko koliko je čvrsta najslabija karika te je stoga njemu bilo važno da i 12. igrač na treningu pruži maksimum. Pokušao je, na samo njemu svojstven način, izvući maksimum iz svakog i zato se nije libio neke od najvažnijih šuteva za titulu dati marginalcima Johnu Paxsonu ili Steveu Kerrru. Jer je znao da će ih pogoditi. Da ih moraju pogoditi.
"Oni koji kažu da sam tiranin nisu osvojili ništa u životu", rekao je MJ.
A Michael Jordan jeste bio tiranin. I egocentrik. I težak karakter. I nije trpio ničija sr**a. I mislio je da je najpametniji. I mislio je da je najbolji. I želio je pobijediti po svaku cijenu u svemu, ne samo u sportu.
I zato i jeste najveći.
