Uzeir iz BiH je u Lanxess Areni "čovjek za sve": Macolom srušim zid i umjesto 40, smjestim 200 ljudi

"U Njemačku sam došao 1992. godine. Bio sam u Crnoj Gori i tokom ratnih dešavanja u našoj Bosni i Hercegovini, nisam se mogao vratiti u državu u to vrijeme i odlučio sam otići kod sestre koja je živjela u Kelnu. Pokušao sam se snaći i adaptirati što prije, ubrzo sam našao posao i počeo raditi, a evo, hvala Bogu, do danas nikada nisam prestao", kaže nam Uzeir na početku razgovora.

Od čistača stepenica do "čovjeka za sve"

Početak, kao i svaki, nije bilo lagan, ali uz pošten i iskren rad, što su osobine koje Uzeir u gotovo svakom trenutku ističe, izborio se za status jednog od najvažnijih i najodgovornijih ljudi u dvorani.

"Prvi posao mi je bio čistač stepenica. Iskreno, ne stidim se toga, s ogromnom voljom i maksimalnom posvećenošću sam radio taj posao. Nakon toga, dobio sam posao za, kako Nijemci kažu, moderne unutrašnje radove, što podrazumijeva akustiku, projektovanje, špahtlanje... Kako sam ja građevinski tehničar, to mi nije bilo strano, znao sam čitati projekte, vremenom sam se usavršavao i Nijemci su to prepoznali te mi ubrzo dali prve pomoćnike i automobil. Borio sam se, svim srcem sam volio svoj posao, a tada sam znao tek 30-ak njemačkih riječi", kaže 58-godišnji Bosanac i Hercegovac.

Nakon više od 10 godina rada, 2006. godine je otvorio svoju firmu i prvobitno je bio partner Lanxess Arene, a bivši šef ove dvorane nakon godinu i po dana zajedničke saradnje saopćio mu je da firma ne može plaćati njegovu kompaniju i ponudio mu je stalni, ali samostalni posao. Odluka nije bila lagana, ali iz današnje perspektive, desila se u prvo vrijeme.

"Razmišljao sam i pričao s porodicom, dogovorili smo da prihvatim tu ponudu i postavio sam svoje uslove za koje sam u tom trenutku smatrao da su primjereni. Na kraju, dobio sam i više nego što sam tražio i jednostavno, nije bilo načina da ih odbijem i kažem 'ne'. To je bilo 2009. godine, tada sam došao u arenu i postao dio tima i tu je zapravo počela moja priča i hvala Bogu, još uvijek sam tu. Danas sve ovo doživljavam i gledam kao na svoj dom i mjesto gdje se osjećam najbolje", rekao nam je Uzeir.

Još jednom smo se vratili na početak života u Njemačkoj i pričali o tome koliko je teško bilo adaptirati se na potpuno novu sredinu.

"Kada sam došao 1992. godine, iskren ću biti i reći da nisam imao nikakvih problema što se tiče prihvatanja u društvu. Generalno, Njemačka država i Nijemci kao narod prihvataju svakog ko hoće raditi, naravno da niko na svijetu ne voli neradnike, a ja danas imam mnogo prijatelja Nijemaca s kojima se družim i jednostavno, sve se svodi na to da se rad obavlja pošteno, iskreno i predano. Kada je tako, onda se vrata otvaraju jedna za drugim...", kaže nam Uzeir.

A šta je i kako zapravo izgleda njegov posao?

"Ovih dana sam nešto opušteniji jer u areni trenutno sve funkcioniše perfektno. Mogu reći da je 99 posto stvari sređeno tačno onako kako su ljudi iz FIBA-e koji organizuju Eurobasket tražili od nas, ali bit svega je bio u detaljnoj pripremi nekoliko mjeseci prije početka turnira. U suštini, moj posao je priprema dvorane za sve moguće manifestacije koje se održavaju, od Final Foura u rukometu, košarkaških i hokejaških utakmica, nebrojno puno koncerata velikih svjetskih zvijezda tokom čitave godine, kao i ono što se poslije dešava i vraća na, da tako kažem, fabričke postavke. Moja odgovornost je da estetski sve izgleda perfektno, a Nijemci za mene vole reći da sam 'čovjek za sve'. Ako treba šefovati, ja šefujem, ako treba raditi bilo koji posao, ja to radim", kaže Uzeir i nastavlja:

"Nisam sam, naravno, postoje ljudi koji su zaduženi za tehniku, za grijanje, klimu, struju, ja sam manje vezan za to i ja više radim na pripremi, pregradama, montažama, estetici i svim prostorima koji se koriste tokom manifestacija, bez obzira o čemu je riječ. Hvala Bogu, zdravlje me služi odlično i uvijek uspijem završiti sve što se traži od mene, a najviše volim kada sve radim sam, kada imam potpunu kontrolu nad svim jer sam tada siguran da će sve biti onako kako se traži. Šetam kroz arenu, vidim da neki dijelovi nisu čisti, naravno da ću odmah uzeti metlu i bez ikakvih problema to očistiti, spremiti i urediti, iako to u suštini nije moj posao."

Otkriva nam da ne postoji posao koji se "ne može uraditi", osim nekih zahtjeva koji su zbog sigurnosti neizvodivi i rizični su, a da se tokom 30 godina susreo sa brojnim velikim svjetskim zvijezdama i da su gotovo svi na kraju dobili ono što su tražili.

"Ne postoji posao koji se ne može uraditi. Zahtjeva uvijek ima puno i raznorazni su, najveće svjetske zvijezde dolaze u našu arenu i svi oni imaju nešto svoje što žele da im omogućimo, da im pripremimo i estetski uredimo na način koji žele. Da li se sve može uraditi? Mora se... Imali smo situaciju kada važan gost i naša stalna mušterija traži da se za 24 sata pripremi loža za 200 ljudi i to u prostoru gdje može stati samo 40. Uzmeš macolu, čekić ili šta ti već treba u tom trenutku, razvaljuješ zidove i praviš prostor tačno onako kako se traži, a da u istom trenutku i na kraju svega niko i ne primijeti na koji način smo to uradili ili da se bilo šta promijenilo. Najvažnije je da gosti, ili mušterija, a na kraju i moj šef budu zadovoljni i tokom svih ovih godina uvijek sam uspjevao u tome", kaže nam Uzeir.

Ispričao nam je i jednu zanimljivu anegdotu koja se dogodila uoči završnog Final Foura u rukometu.

"Igrao se Final Four u rukometu prije četiri-pet godina, trebao sam od nekoliko odvojenih loža napraviti jednu i trebao sam u ponoć početi i završiti posao do 18:00 sati narednog dana. U isto vrijeme, jedna svjetska zvijezda, da je sada ne imenujem, zakupila je tu ložu za privatnu zabavu jer su dvije noći prije toga imali velike nastupe. Tako su oni ostali do pet sati ujutru i ja sam u startu kasnio pet sati, ali stajanja nema. Posao se mora završiti, znao sam to i samo sam se tom idejom vodio, a onda sam pet minuta prije otvorenja Final Foura postavio posljednja vrata i sve je moglo početi. Dešava se...", prisjetio se Uzeir.

Tajna uspjeha i recept da čovjek bude u potpunosti cijenjen od svih kolega, kaže Uzeir, leži u poštenom i iskrenom radu.

"Pošten i iskren rad je najvažnija stvar i jedini pravi put do uspjeha. Ne kažem da se uvijek dajem 100 posto, nekada sam na 120 posto, nekada na 80 - nikada ispod - a uz sve to ne mislim samo na fizički rad, već i na emociju koju čovjek treba osjećati. Moje srce je u areni i ja zaista iskreno volim i svoj posao i sve ljude ovdje. To bi bio neki moj recept, uz, moram to još jednom reći, pošten i iskren rad od prvog dana. Ljudi to vide, a naravno i poštuju", kaže Uzeir.

Kaže da ljudi koji sanjaju život u drugim državama moraju imati hrabrosti i da se ne trebaju plašiti nijednog izazova koji ih očekuje.

Omiljen među ljudima i "svoj na svom"

"Nažalost, ljudi napuštaju BiH, ne zato što žele, nego jednostavno jer moraju. Kod nas nije ratno stanje, ali nekada mislim da je situacija i gora. Nije dobro, ali mislim da ljudi trebaju biti hrabri i krenuti za svojim snovima ukoliko misle da je to u nekoj drugoj državi. Rezultat dođe uvijek, ne mora odmah, ali za godinu, dvije ili pet će doći sigurno. Ponovit ću se još jednom, ali to je recept za sve, samo pošten i iskren rad, uz disciplinu, sve ostalo se posloži samo od sebe", smatra "omiljeni Bosanac i Hercegovac" u Kelnu pa nastavlja:

"Ovdje sam svoj na svom, kao u svojoj dnevnoj sobi. Gdje god prođem, svi me znaju, svi me vole, pomažem svima koliko god mogu, imam vremena za svakoga i nikada nikome nisam rekao da mu nešto ne mogu pomoći. Čak i kada su najveće gužve, za svakoga se može pronaći 30 minuta za razgovor, bitno je samo da se hoće."

Za kraj je rekao da, onog dana kada ode u penziju, dvoranu želi ostaviti u sigurnim rukama. Ipak, podvlači da ga zdravlje još uvijek odlično služi, da se fizički osjeća jako dobro i da se još mnogo godina vidi u Lanxess Areni.

"Nadam se da će me zdravlje poslužiti, fizički se osjećam jako dobro i najviše mi je žao što sam nakon pandemije koronavirusa zapustio sport, no imam u planu da se opet dva puta sedmično bavim konkretnim sportskim aktivnostima, pored ovih koje u areni svakako radim", kaže Uzeir i završava:

"Kada dođe vrijeme za penziju, vjerujem da ću to prepoznati godinu dana ranije i da ću postepeno da se povučem iz posla. Smatram da nijedan čovjek ne treba praviti nagle promjene, već postepene, a kada odem želim ostaviti arenu u sigurnim rukama i čovjeka koji će biti u stanju raditi na isto predan način kao što ja svakodnevno radim. Tada ću sigurno biti miran i sretan."

Uzeir Hadžović najbolji je dokaz da je sudbina u životu zapravo more bez obale. Da je svaka drugačija, i da neke, kad-tad, isplivaju zajedno.

Njegova je bila da prije 30 godina kao stranac dođe u Njemačku i svojim predanim radom zasluži titulu šefa i ogroman utjecaj koji ima, a naša da nas prvog dana prepozna, stavi nam se na raspolaganje i iskreno i otvorenog srca bude pri ruci u svakom trenutku.

Nije to patetika, već osjećaj iskrene pripadnosti "svojima", i nije to flosluka, već insan u pravom smislu te riječi koji ne poznaje granice. Kada i ako granice postoje, a otvoreno srce i dobra duša bosanska mu možda nisu dovoljni, onda Uzeir macolom riješi problem.

Lanxess Arena je otvorena 1998. godine i na koncertima može primiti 20.000 ljudi, dok je svojim kapacitetom od 18.500 sjedećih mjesta najveća dvorana za hokej na ledu van Sjedinjenih Američkih Država. Koristi se i kao dvorana za rukomet te naravno, košarku, kao i tenis, čak i turnire u popularnoj igrici turnira Counter-Strike, a što se tiče rukometa, od 2010. godine Lanxess Arena se koristi za završni Final Four EHF-ove Lige prvaka. Trošak izgradnje je košao nešto više od 153 miliona eura, a arhitekt je Peter Bohm.