Sramota je kad na kraju naše nogometne priče neko odgovoran za neuspjeh krene kući i ne razumije kakvu smo šansu upropastili.
Reprezentacija BiH je 8. oktobra imala priliku napraviti prvi od dva koraka ka historijskom Evropskom prvenstvu u nogometu, u trenutku kada su igrali Ligu Nacija (A), protiv Italije, Nizozemske i Poljske, učesnicima odgođenog Eura koji se igra 2021. godine, a koji tako dugo i željno iščekujemo, posebno nakon svih dosadašnjih neuspjeha. Na Grbavici smo u prvom od dva meča finala na domaćem terenu izgubili od Sjeverne Irske nakon penala. Krah se već tu desio.
Sve ostalo što su u Ligi nacija nogometaši BiH popularni Zmajevi pokazali bio je bolni udarac na našu stvarnost. U konačnici, ostvarili smo rezultat koji nije ni polovina naših mogućnosti, a i u kontekstu toga šta smo sposobni uraditi. Realno bi, da su predvođeni Edinom Džekom i Miralemom Pjanićem došli do finala baraža za Evropsko prvenstvo 2021. godine, naši očigledno nedovoljno dobri igrači imali najbolje prijateljske nogometne utakmice u Evropi za duel protiv Slovačke, jer su to uspjehom iz 2018. godine zaslužili i dobili kao bonus. Na kraju naše priče, s druge strane, bonus je došao na neuspjeh, pa smo tako poraze od velikana shvatili ozbiljnije nego što to zapravo i jesu. I nije bez razloga.
Razočarenje: Gorčina, nada i euforija
Razočarenje je definitivno najjači utisak; pored gorčine, izgubljene nade i euforije da imamo priliku za nešto veliko - stavivši tačku na dvije godine neuspješne potrage na krilima za goropadnim Zmajevima.
Nakon Brazila i najveće sportske euforije u historiji naše države strmoglavi pad pred ciljem za kraj jedne priče daje rezultat koji je ipak loš, ili neuspješan, suštinski nedovoljno dobar, pa čak i neprihvatljiv, u zavisnosti od toga koliko ko cijeni igrački kadar i taktike Roberta Prosinečkog na početku i Dušana Bajevića na kraju.
Nismo se obrukali, daleko od toga. Bilo je ohrabrujućih rezultata koji su pokazali da nismo zalutali u Ligu nacija (A), predstavili smo se kao ozbiljna i respektabilna nogometna reprezentacija, suprotstavili smo se evropskim velesilama na terenu i pokazali ozbiljnost UEFA-i da je sistem ovdje, nakon agonije iz 2010. godine, ipak uspostavljen. Ne može mu se dati visoka ocjena, ali evidentno je da postoji.
Eksterijer kao vanjski izgled bh. nogometa na nivou, a enterijer, kao unutrašnjojst i sistem - čista personifikacija života u našoj, složit ćemo se svi, nedovoljno dobro uređenoj državi. Pod tim okolnostima, najmanje što se očekivalo je da budemo, kako kaže statut, "neutralan u političkim i vjerskim pitanjima", dobro organizovan savez, od kojeg ljudi očekuju da kroz domaću ligu, razvijanje klubova i mladih igrača kreira nogometnu priču da smo neko i nešto u Evropi, jer - em volimo, em znamo i možemo, i ono najbitnije, hoćemo i želimo. A "niđe" nas!
Nažalost, svjetlosnu godinu smo iza Hrvatske, bilo bi tragično porediti se s njima u bilo kojem kontekstu, iako to uvijek potajno želimo. Reprezentativni nogomet je djelomično približan onom u Srbiji, ali također bi besmisleno bilo porediti nivo njihovog klupskog nogometa s našim. Svjetlosnu godinu smo i iza Evrope, odavno nespremni da napravimo bilo kakvog igrača za klubove iz najboljih liga, a kamoli za velike timove. Problem predstavlja i prikriveno, ali očito poštivanje nacionalnog ključa. I šlag na tortu, nakon neuspješnih baraža protiv realno jačeg Portugala i kao i mi nezgodne Irske, protiv Sjeverne Irske i Slovačke ne možemo doći ni u poziciju da se borimo za Euro. To je najveći poraz.
Dovoljno (2)
Problem je gorčina, ona je hronična, pa i generalna, jer nije riječ samo o reprezentaciji. U njoj leže činjenice da se nijedan bh. klub nikada nije plasirao u grupnu fazu Evropske lige, a da smo prvo pretkolo Lige prvaka posljednji put prošli u sezoni 2008/2009. Premijer liga, temelj nogometa jedne države, već godinama napreduje korak po korak, često diše na obećanjima i u konačnici, iz godine u godinu podvlači liniju ispod istih pojedinačnih i zajedničkih neuspjeha. Zar kao slučajnost može doći ispadanje s liste najboljih 50 reprezentacija svijeta, "selidba" u 4. šešir za izvlačenje grupa u kvalifikacijama, "nejasni" porazi od Finske, Armenije, Grčke i na koncu Sjeverne Irske?
Izgubljena nada će se vratiti, nogomet je to. S ovim ili novim čelnicima, selektorima, igračima te raznolikom, poprilično teškom i zahtjevnom bh. javnošću. U sivilu koje nas okružuje, a koje smo i sami sebi stvorili, definitivno ne treba zaboraviti ni sve pozitivne priče, realizovane i uspješno izvršene projekte, održane seminare i obavljene edukacije koje će svakako jednog dana biti naša pobjeda. Ne treba zaboraviti ni hrabru igru protiv Italije u dva navrata, oba puta u gostima, ni osvajanje Lige nacija (B), kvalitetne rezultate mlade reprezentacije, Gojakovo afirmisanje u ozbiljnog igrača, "spašavanje" Ahmethodžića i Hadžikadunića, upitno potrebnu u ovom vremenu, kupljenu i uređenu zgradu Nogometnog saveza, izgradnju kampa u Zenici i drugim raznim vrstama pomoći nižim savezima. Suština je: dovoljno (2), a ne dobar ili vrlo dobar, kako se pokušava predstaviti i ocijeniti.
I na kraju, kao treći dio našeg, ali i svakog razočarenja - nada, u bolje sutra, u nogometnom i stvarnom svijetu, te vjera da ono što volimo, osjećamo i pratimo, ponekad i mrzimo, budi naše snove i vodi nas ka uspjehu i sreći, a ne razočarenju i još jednom nacionalnom neuspjehu, kao što je to sada slučaj.
Nakon Bajevićevih posljednjih riječi na kormilu Zmajeva i potpunog preuzimanja odgovornosti,sramota je, da se zna, kad se nakon očiglednog sportskog neuspjeha mnogi pokušavaju sakriti. Ostavke? Ni na vidiku, valjda dvica dovoljna...
