Adriano u potresnom pismu otkrio zašto je pobjegao u favele: Danas ćete shvatiti šta zaista radim

Najprotraćeniji talenat današnjice u nogometu? Ja.

Sviđa mi se ta riječ. Ne samo zbog toga kako zvuči već što sam opsjednut gubitkom života. Dobro sam ovako, u nekom mahnitom otpadu. Uživam.

Ja se ne drogiram, kao što pokušavaju da kažu.

Ne bavim se kriminalom, ali, naravno, mogao sam.

Ne volim noćne klubove.

Uvijek idem na isto mjesto u mom komšiluku, Naná's kiosk. Ako želiš da me upoznaš, svrati.

Pijem svaki drugi dan, da. (I ostale dane također.)

Kako osoba poput mene dođe do tačke da pije skoro svaki dan?

Ne volim davati objašnjenja drugima. Ali evo jednog. Pijem jer nije lako biti obećanje koje je ostalo dužno. A u mojim godinama postaje još gore.

Zovu me Imperator.

Zamislite to.

Momak koji je napustio favelu da bi dobio nadimak Imperator u Evropi. Kako to objašnjavaš, čovječe? Nisam to razumio do danas. OK, možda sam ipak uradio neke stvari kako treba.

Mnogi ljudi nisu razumjeli zašto sam napustio slavu stadiona da bih sjedio u svom starom komšiluku, pijući do zaborava.

Jer u nekom trenutku sam to poželio, a to je odluka na koju se teško vratiti.

Ali ne želim pričati o tome sada. Želim da mi se pridružiš u vožnji.

Živim u Barra da Tijuca, otmjenom dijelu Rija, mnogo godina. Ali moji počeci su zakopani u faveli.

Vila Cruzeiro. Complexo da Penha.

Sjedi sa mnom. Idemo tamo motorom. Tako se osjećam opušteno.

Obavijestit ću prave ljude da dolazimo. Danas ćete shvatiti šta Adriano zaista radi kada je sa svojim prijateljima na posebnom mjestu. Bez lažnih novinskih naslova. Prava stvar. Istina.

Hajde čovječe. Već je svanulo. Uskoro će saobraćaj biti u zastoju. Niste znali, zar ne? Odavde do Penhe preko Žute linije brzo je, brate. Ali samo ako je u ovom trenutku.

Dolaziš li ili ne?

Rekao sam ti. Evo ga, odmah na ulazu u zajednicu. Teren Ordem e Progresso. Prokletstvo, igrao sam više nogometa ovdje nego na San Siru. Možeš se kladiti, brate.

Za ulazak i izlazak iz Vile Cruzeiro morate proći ispred terena. Nogomet se nameće našim životima.

Ovdje je moj otac bio zaista sretan. Almir Leite Ribeiro. Možete ga zvati Mirinho, kako su ga svi znali. Momak od statusa. Misliš da lažem? Pitaj bilo koga.

Svake subote njegova rutina je bila ista. Probudio se rano, spremio ruksak i htio je odmah na teren. 'Hajde! Čekam te, druže. Idemo! Utakmica koju imamo danas će biti teška', rekao bi. Tada se naš amaterski tim zvao Hang. Zašto ovo ime? Ne znam, čovječe! Kada sam počeo, to se već tako zvalo. Dugo sam igrao sa žuto-plavom majicom. Bolje da vjeruješ. Iste boje kao i Parma. Čak i nakon odlaska u Evropu, nikada nisam napustio utakmice Varzee, kako ih zovemo u Brazilu.

Naravno. Davne 2002. godine došao sam na odmor iz Italije i ništa drugo nisam radio. Uzeo bih taksi sa aerodroma pravo ovdje do Cruzeira. Sveto sranje. Prije nisam ni išao kod majke.

Sišao bih do podnožja brda, spustio torbe i krenuo gore vrišteći. Htio sam da pokucam na Cachacina vrata, mog dragog prijatelja (neka počiva u miru), i na Hermesova vrata, još jednog mog druga iz djetinjstva. Došao sam udarajući po prozoru: 'Probudi se, kopile! Idemo! Idemo'. Jorginho, moj drugi veliki prijatelj iz djetinjstva, bi se pridružio i onda... zaboravi, čovječe. Ovi momci bi poludjeli! Ostatak svijeta će nas pronaći tek nekoliko dana kasnije. Putovali smo po cijelom komšiluku igrajući se loptom, samo se motali svuda, od bara do bara. Čak ni mazga to ne može podnijeti!

Jedno od Hangovih rivalstava bilo je protiv Chapa Quentea. Čak smo protiv njih igrali i finale amaterskog prvenstva. Već sam bio u Parmi. Moj otac je razgovarao sa mnom svaki dan. 'Već sam te prijavio za prvenstvo, sine. Momci se tresu. Već mjesec dana im govorim da će moj veliki crni momak doći, a oni odgovaraju kako to nije fer, no mene nije briga jer ti ćeš igrati'.

Naravno da sam igrao!

Sa malom plastičnom čašom Coca-Cole u ruci (jedino piće koje je volio), moj otac je najavio početnih jedanaest našeg tima.

'Hangrismar na golu. Lemongrass, Richard i Cachaça u odbrani'.

Prokletstvo, Lemongrass je bio ogorčen. Žalio se na sve. Richard je imao udarac koji je bio jednako moćan - ili čak i jači - od mog. Svako ko bi stajao u živom zidu bi se us*ao kada bi on krenuo da izvede slobodan udarac.

'Hermes u veznom redu sa Alanom.

Crézio na desnom krilu i Jorginho na lijevom, naš broj sedam.

U napadu, Frank, Dingo, vlasnik broja 10, i Adriano'.

Sa ovim timom mogao bi da igraš u Ligi prvaka.

Naslikat ću ti sliku. Vruće vrijeme u Riju, tipično za kraj godine. Glasna muzika. Samba. Zgodne brinete hodaju gore-dolje. Oče na nebesima, blagoslovi nas sve. Nema ništa bolje na planeti, brate.

Pobijedili smo u finalu. Vatromet u cijeloj faveli. Predivan prizor. Zaista nevjerovatno.

I na ovom terenu sam naučio da pijem. Moj tata je bio lud. Nije volio da vidi da neko pije, a kamoli djecu.

Sjećam se kada me prvi put uhvatio sa čašom u ruci. Imao sam 14 godina i svi u našoj zajednici su slavili. Konačno su postavili reflektore na teren Ordem e Progresso pa su organizovali utakmicu sa roštiljem.

Bilo je puno ljudi, ta radost koja je zavladala, tipična za Várzeu, znate? Samba, ljudi dolaze i odlaze. Tada nisam bio pijanac. Ali kada sam vidio svu djecu kako se bave biznisom, smijući se, rekao sam 'aaaahhhh'. Nije bilo šanse. Uzeo sam plastičnu čašu i napunio je pivom. Ta gorka, tanka pjena koja mi je prvi put sišla niz grlo imala je poseban okus. Preda mnom se otvorio novi svijet 'zabave'. Moja majka je bila na zabavi i vidjela prizor. Šutjela je, zar ne? Moj otac... Sranje.

Kada me je ugledao sa čašom u ruci, prešao je teren užurbanim tempom nekoga ko ne može sebi da priušti da propusti autobus. 'Prestani to raditi', povikao je. Kratko i jasno, kao i obično. Rekao sam, 'Oh, čovječe'. Moje tetke i moja majka su brzo shvatile i pokušale da smire stvari prije nego što se situacija pogorša. 'Hajde, Mirinho, on je sa svojim malim prijateljima, neće učiniti ništa ludo. On se samo smije, zabavlja, ostavi ga na miru, i Adriano raste', rekla je moja mama.

Ali nije bilo razgovora.

Starac je poludio. Oteo mi je šolju iz ruke i bacio je u oluk. 'Nisam te ja tome naučio, sine', rekao je.

Mirinho je bio vođa Vile Cruzeiro. Svi su ga poštovali. On je dao primjer. Nogomet je bio njegova stvar. Jedna od Mirinhovih misija bila je spriječiti djecu da se miješaju u stvari koje ne bi trebali. Uvijek je pokušavao dovesti djecu da se igraju loptom. Nije želio da se neko glupira. Mnogo manje nereda je bilo u školama. Njegov otac je puno pio. On je zaista bio alkoholičar. Čak je i umro od toga. Dakle, svaki put kada bi vidio djecu kako piju alkohol, moj otac je reagovao. Bacao je čaše i flaše koje su se nalazile ispred njega na pod. Ali nije bilo svrhe, zar ne? Onda je zvijer promijenila taktiku. Kada smo bili ometeni, vadio bi svoje zubne proteze i stavljao ih u moju šolju, ili u šolju momaka koji su bili sa mnom. Tip je bio legenda. Kako mi nedostaje…

Sve lekcije koje sam naučio od oca bile su ovakve, u gestovima. Nismo vodili duboke razgovore. Starac nije bio od onih koji filozofiraju ili daju moralne lekcije, ne. Njegova svakodnevna poštenost i poštovanje koje su drugi imali prema njemu su ono što me je najviše dojmilo.

Smrt mog oca je zauvijek promijenila moj život. Do danas, to je problem koji još uvijek nisam uspio riješiti. Cijelo sranje je počelo ovdje, u zajednici do koje mi je toliko stalo.

Vila Cruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu. Upravo suprotno.

To je stvarno opasno mjesto. Život je težak. Ljudi pate. Mnogi prijatelji moraju da slijede druge puteve. Pogledajte okolo i shvatit ćete. Ako krenem da brojim sve ljude koje poznajem, a koji su nasilno preminuli, razgovarat ćemo danima i danima. Neka ih blagoslovi naš nebeski otac. Ovdje možete pitati bilo koga. Oni koji imaju priliku na kraju odlaze živjeti negdje drugdje.

Prokletstvo, moj otac je upucan u glavu na zabavi u Cruzeiru. Zalutali metak. On nije imao nikakve veze sa neredom. Metak mu je ušao u čelo i zabio se u potiljak. Doktori nisu imali načina da ga uklone. Nakon toga, život moje porodice više nije bio isti. Moj otac je počeo da ima česte napade.

Da li ste ikada pred vama vidjeli osobu koja pati od epileptičnog napada? Ne želiš to da vidiš, brate.

To je strašno.

Imao sam deset godina kada je moj otac ubijen. Odrastao sam tako što sam živio s njegovim krizama. Mirinho više nikada nije mogao da radi. Odgovornost izdržavanja kuće u potpunosti je pala na leđa moje majke. I šta je uradila? Suočila se s tim. Računala je na pomoć naših komšija. I naša porodica je bila tu da pomogne. Ovdje svi žive sa malo sredstava. Niko nema više od bilo koga drugog. I pored toga, moja majka nije bila sama. Uvijek joj je neko pružio ruku.

Jednog dana se pojavio komšija sa velikom kutijom jaja i rekao: 'Rosilda, prodaj ih da dobiješ malo novca. Na taj način možete kupiti užinu za Adriana'. Ali nije imala novca da plati komšiji. 'Ne brini, sestro. Prodaj jaja i vrati mi kasnije'. Bilo je tako, čovječe. kunem ti se.

Drugi komšija joj je kupio plinsku bocu. 'Rosilda, prodaj ovo. Pola je tvoje, pola je moje'. I tamo bi moja majka pokušavala da zaradi malo novca radeći svaki dan. Moj otac je ostao kod kuće. A mama je trčala za dvoje, dok me je baka vodila na trening.

Jedna od mojih tetki je dobila posao koji joj je omogućio da dobije kupone za hranu. Dala je vaučere mojoj majci. 'Rosilda, nije puno, ali dovoljno je da Adrianu kupiš barem kolačić'.

Bez ovih ljudi ne bih bio ništa.

Ništa.

Prokletstvo, od tog razgovora sam stvarno ožednio. Zaustavimo se u kolibi mog prijatelja Hermesa. To je iza terena. Tamo! Tamo u uličici.

Moja baka je živjela ovdje. Dona Vanda, kakav lik. Već sam ti pričao o njoj, zar ne? 'Adi-rano, sine moj! Dođi i jedi kokice'. Baka do danas ne može izgovoriti moje ime.

Svaki dan sam boravio u njenoj kući dok sam bio dijete. Moja majka, moj otac i ja smo živjeli u ulici 9, koja je na vrhu brda. Hoćeš li otići gore i vidjeti? Komplikovano je. Mnogo je aktivnosti u toku. Bolje da ostanemo ovdje. Favela ima određena pravila koja moramo poštovati.

Kada sam bio dijete, moja majka bi odlazila na posao i ostavljala me kod bake. Odvela me je u školu pa u Flamengo. Moja borba je počela rano, ne može se poreći.

Hermese, prijatelju! Izvucite domine za nas. Budite oprezni, on krade kao pakao. Drži oči otvorene, ha. Hermes je podmukao. Sjedi ovde, Jorginho. Pustite nas da igramo domine, možete početi.

Kupali smo se u rupi na kraju uličice. Bazeni u favelama su takvi, čovječe. Niste znali, zar ne? Prokletstvo, ako je vruće na jugu Rija, gdje žive najbogatiji ljudi, zamislite zajednicu na sjeveru Rija. Djeca izvuku kantu i rashlade se najbolje što mogu. Reći ću ti da mi je do danas ovo draže, znaš? Ulazim u bazen, more i takve stvari, samo da se pretvaram da sam dio dobrostojećih kvartova. Ali zaista sam sretan kad se tuširam na krovu, ili kad polijem kantu vode preko glave, kao što radimo ovdje u faveli.

Vidite li kretanje ljudi ovdje? A buka? Prokletstvo, favela je veoma drugačija. Otvaramo vrata i odmah nalazimo komšiju. Ispruži nogu i eto ga vlasnica radnje na ulici, tetka koja prodaje pecivo sa torbom u ruci, brijačev rođak te zove na nogomet. Svi se poznaju. Naravno, jedna kuća do druge, zar ne?

To je bila jedna od stvari koja me je najviše iznenadila kada sam se preselio u Evropu. Ulice šute. Ljudi se ne pozdravljaju. Svi ostaju razdvojeni. Prvi Božić koji sam proveo u Milanu bio mi je težak, čovječe.

Kraj godine je veoma važan period za moju porodicu. Okupljamo sve zajedno. Uvijek je bilo ovako. Ulica 9 je bila krcata jer je Mirinho bio čovjek, zar ne? Tamo je započela tradicija. I u novogodišnjoj noći, to je bila favela okupljena ispred moje kuće.

Kada sam otišao u Inter, osjetio sam veoma jak udarac prve zime. Došao je Božić i ostao sam sam u stanu. U Milanu je hladno. Ta depresija koja pogađa tokom hladnih mjeseci u sjevernoj Italiji. Svi u tamnoj odjeći. Puste ulice. Dani su veoma kratki. Vrijeme je vlažno. Nisam mogao ništa da radim, čovječe. Sve ovo u kombinaciji sa nostalgijom za domom, osjećao sam se kao govno.

Ipak, Clarence Seedorf je bio nevjerovatan prijatelj. On i njegova žena su pripremili večeru za svoje najbliže na Badnje večer i pozvali mene. Vau, ovaj brat je na vrhunskom nivou Zamislite božićni prijem u njegovoj kući. Elegancija koju morate vidjeti. Sve je bilo jako lijepo i ukusno, ali istinu da kažem, želio sam da budem u Rio de Janeiru.

Nisam čak ni provodio puno vremena sa njima. Izvinio sam se, brzo pozdravio i vratio se u stan. Zvao sam kući. 'Zdravo, mama. Sretan Božić', rekao sam. 'Sine moj! Nedostaješ mi. Sretan Božić. Svi su tu, jedino ti nedostaješ', odgovorila je.

Mogao se čuti smijeh u pozadini. Glasan zvuk s bubnjevima koje moje tetke sviraju da se prisjete vremena kada su bile djevojčice. Šta? Oni tamo plešu kao da su na balu do danas. I moja majka je ista. Mogao sam vidjeti scenu ispred sebe samo slušajući buku preko telefona. Prokletstvo, odmah sam počeo plakati.

'Jesi li dobro, sine moj?' pitala je moja majka. 'Da, da. Upravo sam se vratio iz kuće prijatelja', rekao sam. 'Ah, jesi li već večerao? Mama još postavlja sto', rekla je. 'Bit će čak i peciva danas'. Prokletstvo, to je bio nizak udarac. Bakino pecivo je najbolje na svijetu. Puno sam plakala.

Počeo sam da jecam. 'U redu, mama. Uživaj onda. Ugodnu večeru. Ne brini, ovdje je sve u redu'.

Bio sam slomljen. Uzeo sam bocu votke. Ne pretjerujem brate. Popio sam svo to sranje sam. Napunio sam d*pe votkom. Plakao sam cijelu noć. Onesvijestio sam se na kauču jer sam toliko pio i plakao. Ali to je bilo to, zar ne, čovječe? Šta sam mogao da uradim? Bio sam u Milanu s razlogom. To je bilo ono o čemu sam sanjao cijeli život. Bog mi je dao priliku da postanem nogometaš u Evropi. Život moje porodice se mnogo poboljšao zahvaljujući mom Gospodinu i svemu što je učinio za mene. I moja porodica je uradila mnogo. To je bila mala cijena koju sam morao platiti, u poređenju sa onim što se dešavalo i što će se tek dogoditi. To mi je bilo jasno u glavi. Ali to me nije spriječilo da budem tužan.

Hoćeš li se popeti na krov mog prijatelja Tote? Tu je moje utočište. Donijet ću bicikle. Uzimamo piće i pokazujem vam cijeli pogled na kompleks. Hajde, čovječe!

Pusti me da upalim tutufi. Tutufi, prokletstvo. Ne razumiješ, zar ne? Da povežeš svoj mobilni telefon sa zvučnikom, sranje. Kako kažeš? Bluetooth? Oh, ne znam kako da izgovorim te riječi na engleskom, ne, dođavola. Učio sam samo do sedmog razreda! U faveli moramo to pojačati, čovječe. Takvu muziku slušamo samo ovdje.

Tu je Grota, tu je Chatuba, ovdje je Cruzeiro. Sve je to ista stvar, zaista. Jedno zalijepljeno za drugo. Ali to su različite zajednice od kompleksa Penha. I da postoji crkva Penha, visoko gore, koja nas sve blagosilja. Da, hodam okolo sa crkvom koja mi visi na vratu u ovom privjesku. Da li ti se sviđa? Ja vas krstim u našoj zajednici. Kakvo podizanje morala, ha?

Kada sam 'pobjegao' iz Intera i napustio Italiju, došao sam da se sakrijem ovdje. Tri dana sam proveo u cijelom kompleksu. Niko me nije pronašao. Ne postoji način. Pravilo broj jedan od favela. Drži jezik za zubima. Misliš li da bi me neko cinkario? Nema j*benih pacova, brate. Italijanska štampa je poludjela. Policija u Riju je čak izvela operaciju kako bi me 'spasila'. Rekli su da sam kidnapovan. Šališ se, zar ne? Zamislite da će mi neko ovdje nanijeti bilo kakvu štetu... ja, dijete iz favele.

Svi su me razvalili.

Sviđalo mi se to ili ne, trebala mi je sloboda. Nisam više mogao da izdržim, uvijek sam morao da pazim na kamere kad god bih izašao u Italiji, ko god da mi je naišao, bilo da je reporter, sumnjivi prevarant, prevarant ili neki drugi ku*vin sin.

U mojoj zajednici to nemamo. Kada sam ovdje, niko spolja ne zna šta radim. To je bio njihov problem. Nisu razumjeli zašto sam otišao u favelu. Nije to bilo zbog pića, ili zbog žena, a još manje zbog droge. To je bilo za slobodu. To je bilo zato što sam želio mir. Htio sam da živim. Htio sam ponovo da budem čovjek. Samo malo. To je prokleta istina. Pa šta?

Pokušao sam da radim šta su oni htjeli. Kockao sam se sa Robertom Mancinijem. Trudio sam se kod Josea Mourinha. Plakao sam na Moratijevom ramenu. Ali nisam mogao da uradim ono što su tražili. Ostao sam dobro nekoliko sedmica, izbjegavao sam piće, trenirao kao konj, ali je uvijek dolazilo do pada. Iznova i iznova. Svi su me ispalili. Nisam to više mogao izdržati.

Ljudi su govorili mnogo sranja jer im je svima bilo neugodno. 'Wow, Adriano je prestao da zarađuje sedam miliona eura. Da li se odrekao svega zbog ovog sranja? To sam najviše puta čuo. Ali oni ne znaju zašto sam to uradio. Uradio sam to jer mi nije bilo dobro. Trebao mi je svoj prostor da radim ono što želim.

Sad vidite i sami. Je li nešto nije u redu s tim kako se družimo ovdje? Ne. Izvinite na razočarenju. Ali jedino što tražim u Vili Cruzeiro je mir. Ovdje hodam bos i bez majice, samo u kratkim hlačama. Igram domine, sjedim na ivičnjaku, sjećam se priča iz djetinjstva, slušam muziku, plešem sa prijateljima i spavam na podu.

Vidim svog oca u svakoj od ovih uličica.

Šta bih više želio?

Ja čak i ne dovodim žene ovamo. Mnogo manje se petljam sa djevojkama koje su iz moje zajednice. Jer samo želim da budem u miru i da pamtim svoju suštinu.

Zato se stalno vraćam ovamo.

Ovdje sam zaista poštovan.

Evo moje priče.

Ovdje sam naučio šta je zajednica.

Vila Cruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu.

Vila Cruzeiro je moje mjesto", napisao je Adriano u svom obraćanju.

Karijeru je počeo u Flamengu, a još je igrao za Inter, Fiorentinu, Parmu, Sao Paulo, Corinthians, Atletico PR te Miami United gdje je okončao karijeru 2016. godine.

U reprezentaciji Brazila je odigrao 48 utakmica i postigao 27 golova.