Specijal / Ancelottijev kraj u Bayernu je pravi pokazatelj koliko se nogomet promijenio
Kad je španski sudija Mateu Lahoz u srijedu nešto poslije 22:30 označio kraj utakmice i pariškog mučenja za veliki tim iz Minhena, Carlo Ancelotti bio je siguran da na klupi neće dočekati nedjeljno gostovanje u Berlinu. Izraz lica čuvenog talijanskog trenera bio je tamniji od njegova crnog odijela. Samo je mračnija bila prikazana igra ili nedostatak igre.
Kraj u ovom trenutku niko nije očekivao
Frapira gola činjenica da je jedan gospodski i uređeni klub, kako se voli kazati za Bayern, kojeg vode nogometne legende, a ne biznismeni i advokati, svog trenera otpustio u septembru, nakon samo šest kola domaćeg prvenstva i dvije utakmice Lige prvaka. Šta li je moglo poći po zlu, pa je nominalno jedan od najuspješnijih trenera u historiji nogometa "nogu dobio" doslovno na početku sezone?!
Niti najveći oponenti trenera iz Reggiola nisu vjerovali da će njegova minhenska etapa završiti tako neslavno, posebno da će mu presuditi igrači. Vjerovali su da će Bayern igrati manje lijepo od onog Guardiolinog, da će biti vjerovatno rezultatski profitabilniji, ali da će uvijek imati igrače na svojoj strani. Carlov odnos s igračima i podrška svlačionice, nešto je što niko do sada nije sumnjao i što mu je bio zaštitni trenerski znak.
Dobro obavješteni izvori iz Säbener Strasse kažu da su palac dolje okrenuli Boateng, Hummels, Muller, Robben i Ribery. Oni koji su trebali biti najveći Carlovi zagovornici, igrači koji su radili s najvećima i koji su u nogometu prošli sve. Ipak, od početka to nije izgledalo dobro. Bayern je u cijeloj prošloj sezoni imao maksimalno pet utakmica u kojima je izgledao kao ekipa spremna da zakorači na krov Evrope, što je posljednjih desetak godina legitimni cilj minhenske vrhuške. Loše igre i kašljucanja u Bundesligi tretirana su najvećim alibijem svakog velikog trenera – tempiranjem forme.
Kad je vrijeme došlo da se forme digne to se zaista i desilo, Bayern je u proljeće nanizao nekoliko dobrih partija, ali onda se u Madridu desio mađarski sudija Viktor Kassai i četvrtfinale Lige prvaka je bilo kraj priče. Operacija uspjela, pacijent mrtav, napisali smo tada. Ispadanje u polufinalu nacionalnog Kupa dolilo je gorčine u čašu, posebno jer se suvereno osvajanje lige smatralo rutinom.
Nakon ljeta u kojem su treneru ispunjene sve želje u prijelaznom roku, očekivao se snažniji ulazak u sezonu i autoritativniji stav. Ipak, izgledalo je sve suprotno od toga i nakon pariških devedeset minuta u kojima je Bayern izgledao nemoćno kao skoro nikad u zadnjih desetak godina, uslijedila je noga.
Još od sezone 2008-09 i mandata Jurgena Klinsmanna Bayern nije izgledao tako nedoraslo i nemoćno. Ali, u Klinsijevo vrijeme igrački kadar je bio daleko od evropskog vrha, dok se Carlova ekipa na papiru može mjeriti s bilo kim. Ancelotti je najbolji primjer trenera starinskog kameleonskog profila, trenera vlastite prilagodbe na igrače s kojima raspolaže, prijateljskog odnosa, nedostatka neke posebno izražene filozofije te nastojanja da jednostavnim i rigidnim taktičkim formacijama maksimizira goli igrački kvalitet.
Ono što je u Realu donijelo Ligu prvaka u Bayernu je palo na ispitu jer je Ancelotti na krilnim pozicijama, onima koje u današnjem nogometu, ukoliko to nije u stanju da uradi trener svojom idejom, najčešće prave razliku na terenu, imao veterane ili se barem slijepo oslanjao na njih u utakmicama koje su lomile sezonu.
Igrači bili nezadovoljni?
Način na koji je u drugom dijelu prošle sezone marginaliziran ranije najbolji igrač ekipe Douglas Costa upalio je signalnu lampicu, a činjenica da je ljetos prodan u Juventus može značiti da Carlo nije jedini problem minhenskog kluba.
Osim rjeđih pokušaja da igra formacijski 4-2-3-1 što je u pravilu izgledalo bolje, Ancelotti je obično insistirao na 4-3-3 s čvrstim držanjem pozicija i gdje jedino Ribery, kad je u sastavu, svojim ulascima u sredinu terena radi nešto van uskog shvaćanja vlastite pozicije. U odnosu na zahtjeve koje je imao njegov prethodnik, Bayern se činio predvidljiv za svakoga, a za igrače dosadan i stagnirajući.
Najpoznatiji njemački fudbalski novinar Raphael Honigstein nedavno je za BBC Radio 5 kazao kako je mnogima u Minhenu bilo olakšanje da nakon tri godine Pepa Guardiole dolazi neko manje intezivan, neko ko će manje izluđivati sve u klubu. Od Ancelottija su svi očekivali mirniju atmosferu, ali ne u mjeri koju je Italijan zapravo donio, jer dobili su dijametralno suprotan pristup od Pepa, manje rada i nadostatak vlastitog napretka.
Igrače je posebno čudilo kako se kod Ancelottija dan poslije utakmice uvijek odmara, a zabrinula ih je vlastita stagnacija. Kod Guardiole je baš svaki igrač pojedinačno napredovao, a kod Ancelottija nije niti jedan.
Nesiguran ulazak u sezonu koji je obilježio poraz kod Hoffenheima dodatno je potenciran deset dana kasnije lomom noge Manuela Neuera. Kad loše ide onda problemi sami dolaze. Izostanak Neuera maksimalno otežava posao užoj odbrani, posebno jer Carlov Bayern začudo nikad nije uspio imati zadovoljavajući balans na terenu, kakav bi se očekivao za ekipu koja nema defanzivno upitnih igrača.
Opterećen svim tim problemima Ancelotti je krenuo i kadrovski da luta. Gola činjenica da mu nominalno prvi stoper Mats Hummels i po mnogima jedan od najboljih, ako ne i najbolji na svijetu, ne počinje utakmicu protiv strašnog trija Cavani–Neymar–Mbappe značile su da je Carlo izgubio dodir s tlom i da je zreo za otpis.
Era drugačijih trenera i novog načina rada
Zamijenit će ga izgleda trener koji nije imao ništa od igračke karijere, neko ko nogomet doživljava potpuno drugačije od smirenog italijanskog gospodina. Thomas Tuchel u dvadeset i petoj godini završio je svoju igračku karijeru, a Julian Nagelsmann igračku karijeru skoro da nije ni imao. Nagelsmann je postao trener s devetnaest godina, a s 28 je imenovan prvim trenerom Hoffenheima, time i postao najmlađi u historiji Bundeslige. Ancelottija će naslijediti ljudi iz drugog doba.
Još su prije dvadesetak godina Ariggo Sacchi, a prije desetak Jose Mourinho nagovjestili da dolazi vrijeme trenera svjesnih da "džokej ne mora ranije biti konj", a vrijeme koje dolazi bit će potpuno u znaku toga. Trenerski posao odvija se na drugim nivoima od igračkog i za modernog trenera potrebna su znanja koja kažu da igračka karijera nije naročito važna ukoliko nije nadograđena sa širokim opštim obrazovanjem.
Carlo Ancelotti u ovom mršavom minhenskom periodu padao je skoro svaki put kad bi se susreo s trenerom koji u utakmicu unese nešto više ideje, čak i vlastite energije. Padao je od trenera koji su smatrali da vjerovanje da će igrački talenat u konačnici donijeti prevagu nije dovoljno, posebno ako taj igrački talenat u svojim ekipama niti ne posjeduju.
U nogometu je najteže biti trener jer će uvijek biti po onoj staroj da je za poraze kriv trener, a za uspjehe zaslužni igrači. Kako su Mourinha iz Madrida otjerali Ramos i Casillas, tako nema te uprave koja će žrtvovati Boatenga, Hummelsa, Mullera, Robbena i Riberya zbog vjere u jednog trenera.
Ipak, nova generacija trenera koja dolazi, ne vjeruje u sebe, već u vlastiti rad. Ancelottiju u Minhenu nisu presudili porazi i loše igre, već činjenica da nije dovoljno radio, pokušavao i inovirao. To što nije unaprijeđivao ni sebe, ni druge. Carla je pregazilo vrijeme.
