Četiri utakmice do kraja Mundijala: Francuska, Belgija, Engleska ili Hrvatska?

Ideje u kojima pored nekoliko vrhunskih krila, tu poziciju zna igrati Blaise Matuidi je čista glupost. Ali može mu se, ilustracija da Giroud svojim pozicioniranjem drži dva stopera, Griezmana ne smiješ ostaviti jedan na jedan, a na drugoj strani stoji najdominantniji igrač prvenstva Kylian Mbappé, sama za sebe sve kaže. Tada na klupi mogu ležati jedan Lemar ili Dembele, a produženi godišnji imati Martial, Coman ili Lacazette.

Francuska je igrački dominantna, ali je joj se zbog nepostojanja nekog posebnog plana igre na postavljenu odbranu može ponovo desiti "Portugal". Protiv francuske zadnje linije Belgija se neće moći tako lako se nametnuti prednjim redom, ali vjerujem da to zna i Roberto Martinez.

Belgija je pogodila s izborom selektora, a znali smo to i u vrijeme njegovog imenovanja. U doba kada je reprezentativni nogomet u krizi i zbog činjenice da vrhunski, top treneri ne treniraju reprezentacije, već klubove, Martinez je sjajno rješenje.

Odlično je sjajan igrački kadar prilagodio njegovim karakteristikama, igrom s tri u zadnjoj liniji iskompenzirao nedostatak vrhunskih bekova, a kad imaš u formi Hazarda i De Bruynea i ne treba ti mnogo. Za ovaj sport bi možda bilo najbolje da naslov uzme Belgija, bila bi to pobjeda igračke klase, odličnog trenera, ali i ekipe koja je do finala išla preko najtežih protivnika. Da, Belgija je izbacila Brazil.

Najveća priča bi bila da Svjetsko prvenstvo osvoji Engleska, zemlja koja je izgubila nekolike "zlatne generacije" i okrenuvši se sebi, novom treneru, za Engleze potpuno novim idejama, nekim novim igračima. Engleska – kolijevka nogometa, koja bi to tek proslava bila, koji bi se mitovi stvorili, pop kultura obogatila.

Englezi su kao i Belgijanci pogodili s izborom selektora. Gareth Southgate očito je bolji trener nego je bio stoper, a posebno nego što je izvodio penale. Igrač je to koji je promašajem penala u polufinalu domaćeg Eura 1996. godine naciji priuštio jednu najvećih frustracija, još jedno ispadanje od Njemačke.

Southgate se idejno i igrački naslonio na dva trenutno najbolja engleska kluba, Manchester City i Tottenham, pogodio je s izborom golmana, stopera, napravio odličan posao.

Zlatko Dalić je sretan čovjek, jako sretan. Kad je bivši veznjak mostarskog Veleža i rođeni Livnjak preuzeo kormilo Vatrenih iz ruku neuvjerljivog Ante Čačića, ne znam da li bi ga iko relevantan ubrojio u krug petnaest najboljih hrvatskih trenera, možda čak i dvadeset. Dalić je deset mjeseci kasnije nacionalni heroj, na koračić do najboljeg rezultata Hrvatske u historiji, a realno može uzeti i svjetski naslov nešto što nije uradio, a možda neće uraditi nikad niti jedan trener s ovih prostora.

Dalić je sretan i što mu se igrom slučaja i svih poznatih i nepoznatih radnji u HNS-u u ruke predala možda i najtalentiranija generacije od kad se igra nogomet na ovim prostorima, reprezentacija kojoj na klupi sjede igrači Real Madrida, Juventusa ili Intera. Dalić je sretan što ima Luku Modrića i Ivana Raktića, najbolji dvojac veznjaka na ovom prvenstvu, dva sjajna igrača na vrhuncu svojih karijera.

Hrvatska je i u najavama za ovaj Mundijal slovila kao ekipa koja svojim igrački kadrom može otići jako daleko. Modrić i ekipa uzeli su ponuđeno, nadigrali Argentinu i iskoristili ipak nešto lakše protivnike u eliminacijskoj fazi. Velika slavlja poslije pobjeda nad Danskom i Rusijom i objektivno fenomenalan rezultat, logično je u drugi plan ostavio taktičke nelogičnosti i nešto slabiji dojam u utakmicama koje nisu morale otići do penala. Nema smisla da pored takvog veznog reda u utakmicama s realno slabijim protivnicima Hrvatska igra na duge lopte i preskakanje igre. Dalić tako ne potencira najbolje strane svojih najboljih igrača. Ipak, dok pobjeđuje sve drugo je manje bitno.

Loša je vijest da su do kraja Svjetskog prvenstva ostale još samo četiri utakmice, nadamo se četiri vrhunske. Nek najbolji pobijedi.