Ćiro Blažević: Možda je bilo i većih i boljih, ali on je bio nogometna bajka koja spaja
Bilo ih je većih i boljih. Bilo je uspješnijih, revolucionarnijih i utjecajnijih. No, spoj nedodirljivosti harizmom i unikatne stručnosti s pravom su mu dali epitet trenera svih trenera.
Istovremeno raspoložen za šale od kojih su se priče stvarale, ali i besprijekorno predan radu, slavni stručnjak mnoge je zavarao. Ćiro nije bio samo zabavljač pored klupe, Ćiro je bio ozbiljan trener od kojeg su velikani učili i naučili.
Kako i za sve ostalo, tako i u nogometu, o velikanu najbolje govore djela koja je ostavio iza sebe. Nekadašnji juniorski prvak Jugoslavije u skijanju krenuvši iz svog Travnika ostavljao je djela gdje god je bio, i šta god je radio i po pravilu činio da iza sebe sredinu ostavi boljom u odnosu na ono što je zatekao.
Da ne zavirimo preko granica, dovoljno primjera imamo u našoj Bosni i Hercegovini, Ćirinoj Bosni i Hercegovini, onoj kojoj je trasirao put u lijepu nogometnu budućnost.
Rasulo u bh. nogometu pretvorio je u podlogu za uspjeh i tu nam na ličnom primjeru dokazao da svoju matičnu zemlju nije zaboravio te da nije samo neki tamo trener koji rezultate postiže negdje drugo, a strahuje suočiti se s vatrom. Možda nije instant-uspjeh doveo do vrhunca, ali je učinio mnogo bitniju stvar, omogućio je zdravu i lijepu budućnost bh. nogometa koja je rezultirala pričom za historiju.
Zdravko Mamić danas ga je nazvao najvažnijim čovjekom u historiji Dinama. Kada bi Bosance i Hercegovce isto pitali za naš državni tim, rijetko ko bi Ćiru pomenuo, no ni u kom slučaju to ne bi bilo besmisleno.
Još više nego BiH, nadahnuo je nogometnu Hrvatsku. Nevjerovatnim pohodom na treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. godine definisao je nogometnu naciju koja i dan danas ubire plodove njegovog rada.
Za svoju igračku karijeru priznao je da je bila prosječna. Bilo je i tu nekih uspjeha, poput osvajanja Kupa Švicarske, no ništa u poređenju s onim što je učinio kao trener i selektor.
Ondje gdje je prekinuo igračku, počeo je trenersku karijeru - u Švicarskoj. Trenerski početak obilježila je anegdota sa klupskom spremačicom, koja ga je zatekla kako radi do kasno i upitala zbog čega je još uvijek tu. "Jednog dana postat ću selektor Švicarske", rekao je Ćiro, na što je dobio odgovor: "Da, naravno da hoćeš. I ja ću jednog dana postati miss Švicarske". Ćiro je obećanje dato sebi ispunio.
Nakon osvojenog Kupa Švicarske i u trenerskoj ulozi, vratio se u Hrvatsku i Rijeku doveo do najvećeg klupskog uspjeha u historiji, plasmana u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova gdje je rival bio veliki Juventus.
U Rijeci je proveo godinu dana, a onda je u rekordnom periodu postao živa legenda Dinama. Prekinuo je sušu trofeja u Dinamu i 1982. nakon 24 godine čekanja donio naslov prvaka Jugoslavije. U Dinamu je uspio napraviti i revoluciju u taktičkom smislu i tako inspirisati generacije trenera koje su dolazile.
Uslijedile su godine s usponima i padovima, a status vječnosti izborio je u Grasshopperu, Prishtini i brojnim drugim klubovima.
O nevjerovatnoj energiji i fanatičnoj ljubavi prema nogometu najbolje govori da je sa 75 godina otišao daleko u Aziju kako bi vodio U-23 reprezentaciju Kine. Ni tu nije stao pa je poslije Kine vodio još četiri nogometna kluba, među kojima je bila i tuzlanska Sloboda koju je vratio u Premijer ligu BiH nakon jednog od najtužnijih perioda u historiji tušanjskog kluba.
Nakon okončanja trenerske karijere Ćiro je bio rado viđen gost u brojnim TV programima gdje je nastavio oduševljavati fanove svojim britkim jezikom i autentičnim humorom.
Hrvat, Bosanac, Travničanin, čovjek iz naroda koji je tom istom narodu mnogo dao, Miroslav Ćiro Blažević volio je sve oko sebe. Kako je istakao prije nešto više od godinu dana, oduvijek je imao "misiju" da spaja ljude i bude ruka pomirenja.
"Uvijek sam kroz život mirio ljude, a mi smo svi s ovog podneblja dobar narod, samo katkad imamo budale koje nas vode", istakao je Ćiro na dodjeli nagrade "Vladimir Beara" za doprinos razvoju sportske kulture.
Neizbrisiv trag ostavio je gdje god je radio, a svoje ideje i ambicije pretvarao je u stvarnost zahvaljujući vjeri da i ono što nije istina, može postati uz pravilan pristup.
Za kraj, uz poruku "počivao u miru", prisjetit ćemo se i zašto je trener svih trenera:
"Ja kažem da sam bolji trener od Capella. Onda me pitaju: 'Kako to?'. Pa, da su Capello ili Mourinho rođeni u Travniku, došli bi do Turbeta (mjesto pored Travnika, op.a). Neka oni odu iz Travnika do vrha nogometa, ma daj".
