Derbi 2. maja 1996.: Dan kada se Grbavica digla iz pepela a čitav grad živio za tih 90 minuta

Ja pojma nemam ko je ko, vidim ima i "plavih" i "crvenih" navijača. "Crveni" povedoše. Pred kraj utakmice slobodnjak na 30 metara, možda i više, nekakav plavokosi momak šutira, golmanu prođe lopta "kroz noge" i uđe u gol. Psuju ljudi neku Macu, psuju sretnog Žutog, a ja ne shvatam šta se dešava. Kakva maca? To me najviše zbunjivalo. Tek kasnije sam saznao da se radi o Robertu Prosinečkom i Draganu Škrbi.

I tako se dijete navikne da gleda Želju kako igra, nekada se pobijedi, nekada se izgubi, ali dođe i proljeće 1992. godine i odlaske u školu zamijeniše odlasci u podrum. Agresor zapali i stadion u maju.

No, i u tim teškim vremenima smo sanjali jednog dana da ćemo ponovo gledati utakmice na Grbavici, čak i moji drugovi koji su navijali za Sarajevo.

"ispipavanje terena"

Nakon završetka rata, tamo nekada u martu 1996. Grbavica je i zvanično bila oslobođena a mi, djeca k'o djeca, odmah požurili na stadion.

Prvi ulasci na pomoćni stadion, kao stidljivo da "ispipamo" teren. Pažljivo preko nekoliko mina na ogradi pa nekoliko šuteva na već zahrđale golove. Nije to dovoljno. Idemo na glavni teren.

Ušli smo nekako ispred sjeverne tribine a pogled kao iz nekog filma sa tematikom nekog bojnog polja u Ukrajini tokom Drugog svjetskog rata. Nepregledna, zarasla livada, a na južnoj polovini terena minsko polje. Šteta što tada nije bilo smartphoneova, te fotografije bi sigurno obišle svijet. I tu smo odlučili riskirati i zaigrati u šesnaestercu. Iz ove perspektive bih sam sebi šamar opalio zbog toga.

Zapaljena zapadna tribina, krov sjeverne tribine pun rupa kao švicarski sir, gdje god pogledaš na betonu rupe od gelera i metaka. Uništen do temelja, ali dušu mu dušmani nisu uzeli. To je ipak naša Grbavica. Ne samo navijača Želje, već svih stanovnika grada.

Zahvaljujući ko zna kakvim trikovima čelni ljudi Želje i gradskih vlasti su uspjeli za samo mjesec dana oposobiti stadion kako bi se gradski derbi odigrao na njemu. Cijeli grad je danima samo pričao o tome da se Dolina ćupova diže iz pepela.

Tražila se karta više. To je bila najposjećenija utakmica poslije rata. Iako je kasnije i zapadna tribina napravljena, čini mi se da nikada nije bilo ljudi na tribinama kao te 1996. godine.

Alija Izetbegović izveo početni udarac

Navijačima Sarajeva istočna i dio sjeverne tribine, navijačima Želje južna i ostatak sjeverne do sjeveroistoka. Policijski kordon na sjeveru? Zaboravite na to. Tada se na utakmici nisu dešavale stvari kao danas. A i da su se dešavale, tog 2. maja su svi bili na istoj strani. Strani pobjede nad agresorom i odbrani naše domovine.

Sjeverozapadni dio tribine bio je rezervisan za goste i najvećeg među njima - Aliju izetbegovića. Kada je ušao na stadion, prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine su se naklonili i igrači Želje i igrači Sarajeva.

Izetbegoviću je pripala čast da izvede početni udarac. Početni udarac koji je u tom trenutku bio znak da su sve podnesene žrtve u ratu vrijedile barem za nešto. Čitav grad je živio za tih 90 minuta na Grbavici.

Svi sretnici koji su tog dana bili na Grbavici ili gledali televizijski prijenos su svjedočili historiji. Mogli su pokušati ubiti zgrade, ali nisu uspjeli ubiti sarajevski duh.

Bio sam skoro na istom mjestu kao 1990. godine, no ovaj put sam stajao jer sam sada bio svjestan čemu svjedočim. Sjećam se dobro golova. Prvi gol na Grbavici nakon rata postigao je Bulent Biščević i to glavom. Dženan Uščuplić je postigao vjerovatno svoj naljepši pogodak u karijeri za konačnih 1:1 i podjelu bodova.

Na kraju susret nije završen bez pobjednika. Sarajevo je pobijedilo. Grad Sarajevo.