Dinamovo evropsko proljeće bilo je neizbježno, a način na koji je uspjeh ostvaren - "neviđen"

Dinamo je u četiri kola u grupi s Fenerbahčeom, Anderlechtom i Spartakom iz Trnave osvojio 12 bodova, dok su Fener i Anderlecht skupili pet, odnosno bod. Takva rutina protiv takvih protivnika je neviđena od nekog kluba s ovih prostora, baš kao što je zbog magle bila neviđena i sinoćnja pobjeda nad Spartakom.

Ispod guste maksimirske magle koja je sprječavala i komentatore da vide šta se dešava, Dinamo je neumoljivo gazio ka novoj pobjedi iako mu je bio dovoljan bod za evropsko proljeće, za šesnaestinu finala u Evropskoj ligi. Sakrila je možda magla nekoliko dobrih poteza, sakrila ideje koje su smislili treneri klubova, ali nije mogla sakriti Dinamovu snagu. Taj Dinamov kvalitet, ta količina talenta nošena ogromnom željom, hrabrošču i samopouzdanjem, sve to nije se moglo sakriti taman da su na Maksimiru ugasili i reflektore.

Razdragani Maksimir koji ove sezone pruža bezrezervnu podršku svojim igračima sinoć je svjedočio Dinamu koji je spreman za velike stvari. Dinamu koji je nakon neuspjeha mnogih generacija igrača, nakon suza mnogih generacija navijača, konačno osigurao evropsko proljeće.

Možda je danas to lakše ostvariti nego ranije, ali ako ništa način na koji su ovi momci to uspjeli pokazuje da ova generacija nije slučajno dobila tu čast. Ekipa Nenada Bjelice djeluje impresivno i uz ovakvu igru mogla bi i na proljeće praviti velike rezultate, a ne putovati na izlet. U kakvoj god se formi nalazili, Fenerbahče i Anderlecht su preozbiljni klubovi, a nije lako ni protiv Spartaka iz Trnave uzeti šest bodova iz dva meča.

Može se reći da najveće zasluge u uspjehu ovog Dinama ima upravo trener Bjelica koji pod rukama nema ništa skuplji i bolji tim nego su to imali raniji treneri, a opet je napravio najbolji rezultat. Selekcija igrača, stil igre i psihička priprema tima odražavaju Bjelicin utjecaj. Ovaj Dinamo igra sasvim moderno, trkački i taktički je na vrhunskom nivou te ovakav može izaći na megdan bilo kome.

Nestvarno djeluje podatak da je Dinamova priča o prezimljavanju počela 5. oktobra 1966. godine kada je na Maksimiru igrao još jedan Spartak, onaj iz Berna. Bilo je 2:2 i nakon produžetaka pa je umjesto penala odlučivala - kocka. Priča kaže da je Dinamov kapiten Slaven Zambata prilikom bacanja novčića prerano počeo slaviti, ranije nego je novčić pao na zemlju, a time je prevario sudiju koji je pobjedu dodijelio Dinamu.

Narednih 48 godina Dinamo je igrao velike evropske mečeve, slavio i tugovao, rušio velikane i sramotio se protiv velikana, ali nikada do sinoć nije uspio "prezimiti" u Evropi. O svim Dinamovim pustolovinama u kvalifikacijama i grupnim fazama evropskih takmičenja mogu se pisati knjige, ali sve je zaustavljeno sinoć, odnosno ove jeseni kada u Dinamovom udarnom timu veliku ulogu igraju bh. nogometaši Izet Hajrović i Amer Gojak koji je sinoć u pobjedi rezultatom 3:1 "načeo" Spartak golom koji je postigao, onako šeretski, petom.

Dinamovu sinoćnju utakmicu koja spada u najljepše dijelove Dinamove historije s lica mjesta nije mogao gledati Zdravko Mamić, koji se u isto vrijeme smatra i tvorcem i neprijateljem ovog Dinama. I dok će se o tituli "neprijatelja" mnogo polemisati, titula "tvorca" je teško osporiva. Mamić od ljeta stanuje u Bosni i Hercegovini kao bjegunac, a u sudnicu ga je odvelo upravo poslovanje u Dinamu.

I dok odsustvo Mamića mnogima nije nedostajalo, odsustvo jednog čovjeka, sigurno jeste. A to je odsustvo pokojnog Tomislava Židaka, legendarnog sportskog novinara koji će zauvijek ostati upamćen po kolumnama "iz maksimirske šume". On je neko čiji osvrt mnogo nedostaje nakon Dinamovog velikog uspjeha čekanog pola vijeka.