Intervju / Enver Marić: Igrače će prodavati za 500 miliona, tome ćemo parirati ako se okrenemo mladima

"Sve se u fudbalu promijenilo u odnosu na ono moje vrijeme, sve je danas drugačije, samim time i golmanska pozicija. Danas se ta pozicija drugačije definiše, prije kad bi izašao dalje od gola govorilo se da ne možeš braniti, danas se baš to traži. Drugačiji je i način treninga i zahtjevi utakmice, ako golman ima osjećaj i znanje pa može pratiti igru, to je velika stvar, kao što je Neuer to pokazao na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Čudo od golmana. Ko zna šta bi bilo s Njemačkom da on nije imao onih izleta po trideset, četrdeset metara od svog gola i svaku je riješio u svoju korist", objašnjava nam naš sagovornik.

Fudbal konstantno napreduje, formacije su drugačije, Marić to slikovito iskazuje.

"U moje vrijeme sistem je bio čuveni 4-2-4 našeg Sule Rebca, dva vezna Vladić i Čolić, a sad imaš po šest igrača u sredini terena, svaka ekipa tako. To je borba, rovovska borba ko će koga nadmudriti jer ako nemaš odbrane nemaš ni napada. Iako se uvijek jedno piše, a drugačije je u stvarnosti. Imao si dva beka visoko Ristića i Hadžiabdića, imao si Salema Halilhodžića koji se vraćao i igrao veznog igrača, trčao ko mašina 90 minuta. To su već tri nova, viška igrača u sredini terena", slikovit je popularni Mara, kako ga je mostarska raja zvala nekad, a zove ga i danas.

Meni je fudbal bio sve i sve

Na različite načine bio je dio Veleža iz dvije njegove zlatne decenije, sedamdesetih i osamdesetih godina. Prvo golman i igračka legenda, a onda sportski direktor i trener u drugom dijelu odamdesetih.

"Imao sam dvije ljubavi - loptu i ženu, tada djevojku. Sve što se imalo, davalo se u fudbal, počevši od mahalskih turnira gdje smo svi mi selektirani, kasnije kroz sve timove Veleža do prve ekipe. Bila je masa sjajnih igrača i golmana, nije se tu bilo lako nametnuti, ali smo svi voljeli fudbal i sve svoje ulagali u sport. Sad je polovično koliko vidim, hoće sve, a da ne uloži mnogo od sebe, barem ja tako vidim današnja kretanja u našem sportu. Prvo treba biti posvećen tome maksimalno, voljeti sport, u svakoj utakmici trebaš ići do limita. Oni se štede, kalkulišu, danas ću manje, sutra više, odmah od te igre nema ništa", povlači zanimljivu paralelu Marić.

U ta vremena je posebna čast bila biti dio Veleža, prisjeća se Marić, gdje se god došlo stadion je bio pun. Poslije velike četvorke legitimno je stajao Velež.

"Imali smo sjajnih igrača, Bajević, Vladić, Topić, Čolić, Hadžiabdić, Ristić, Vukoje... Čudo od ekipe. Igrali smo atraktivan fudbal, davali puno golova i to je trajalo pet, šest godina. Poslije nas je došla generacija koja nije bila ništa slabija od naše, Kajtaz, Tuce, Jurić...", priča nam o najljepšim godinama Veleža te dodaje: "Ostaje žal za neosvojenom šampionskom titulom, ali sve je bilo do nas."

I danas ostaje žal zbog neosvojene titule prvaka Jugoslavije i pored dva naslova kupa. Enver Marić samokritično kaže da je bilo samo do igrača.

"Po kvaliteti se moglo, sigurno. Čim čujem priče o sudijama i zavjerama odmah prestajem da pričam o fudbalu. Samo teren, sve drugo ti je priča za djecu, kod nas je tradicionalno uvijek neko drugi kriv za sve što se događa. U sebi prvo treba tražiti krivca, tako i postavljaš veće kriterije", pojašnjava Marić.

Slični su narativi i povodom reprezentacije Jugoslavije

"Imali smo strašnu reprezentaciju tih godina, ali ni mi nismo ništa napravili. Na Svjetskom prvenstvu 1974. smo prošli grupnu fazu, pa porazi od Njemačke, Poljske, Švedske i šta si napravio? Ništa. Da se barem pobijedilo u jednoj utakmici. Teško je igrati protiv domaćina, a u toj utakmici protiv Njemačke nismo ništa pokazali", kaže nam Enver Marić, uz još jednom podvlačenje da je sve do igrača, da ostali, sporedni faktori mogu utjecati, ali ne moraju.

Ne prati mnogo aktuelna dešavanja oko reprezentacije Bosne i Hercegovine, smatra da mnogi nisu svjesni koliko je veliki uspjeh bio odlazak na Mundijal.

"Nije lako otići na Svjetsko prvenstvo, taj uspjeh odlaska u Brazil nije pravilno valoriziran. S druge strane kad gledaš da imaš golmana Begovića koji brani u Engleskoj, sigurnog kvaliteta, Kolašinca u Arsenalu, Bičakčića u Hoffenheimu, Pjanića naprijed, Džeku i Ibiševića koji imaju i kvalitet i iskustvo, to je dobar osnov, možda nam nedostaju dva, tri igrača. Treba imati i sreće i svaki put igrati kao da je zadnja", jasan je Marić.

Do 28. godine danas možeš zaraditi sepet para

Hrvatska uz širi izbor igrača ima i veće zalaganje u reprezentativnom dresu, smatra naš sagovornik, što je jedan od razloga njihovog većeg fudbalskog uspjeha od Srbije ili naše reprezentacije zadnjih godina.

"To je karakter ljudi, želja za uspjehom i daju sve za to. Imaš primjer Modrića, nekad se zezali s njim, kao 'šta će on', sad je glavni igrač najbolje ekipe na svijetu. Imaš Mandžukića, Perišića, koliko hoćeš igrača. Gledao sam sada Hajduk, nikad se ne predaju. Kad igraju za reprezentaciju to je rat, poginut će da pobijede, a kod nas se uvijek neko nešto ljuti, nešto mu nije pravo, rukom se odmahuje. Kod Srba je još gore, odnos prema reprezentaciji i mentalitet", jasno kaže nekad nabolji golman Evrope i svijeta.

U Marićevo vrijeme bilo je pravilo da se u inostranstvo moglo ići tek s navršenih 28 godina.

"To je bilo dobro za fudbal, ali loše za pojedince. Danas igrač ode s dvadeset godina, do 28 može napraviti pet ugovora, sepet para uzeti u ovim uslovima. Iz tih generacija samo su Katalinski i mislim Hadžiabdić dobili dopuštenje da ranije odu u inostranstvo, uvijek je bilo izuzetaka", jasan je popularni Mara.

Marić je iz Veleža otišao u čuveni Schalke 1976. godine, njemačku ligu, koja je bila najjača na svijetu tih godina.

U stvaranju igrača najbitniji je njegov lični stav

"Imali smo sjajnu ekipu sačinjenu od nekoliko reprezentativaca Njemačke te našim Oblakom i te prve sezone završavamo na drugom mjestu. Imali smo jedan bod manje iza prvaka Gladbacha koji zadnju utakmicu Bayerna pobjeđuju u Minhenu 3:0, dok smo mi tukli Bochum 4:2. Bundesliga je tih godina bila trka i borba do iznemoglosti, a gdje god dođeš vrhunskih igrača ima. U svakoj ekipi bar dvije, tri klase, a oni ostali prate k'o mašine", slikovit je Marić.

Marić smatra da dolazi vrijeme kad će se za igrače davati po 500 miliona eura, da fudbal ide u tom pravcu i da se ne mora nužno na to gledati negativno. Mi tome možemo parirati samo povratkom radu s mladima, dobrom obukom igrača. Zna šta je presudno u procesu stvaranja vrhunskog igrača - lični stav pojedinca.

"Dolazi vrijeme da će se za igrače davati po 500 miliona eura i to ne mora biti nužno loše, ne gledam toliko negativno na sve to. Mi tome možemo parirati samo povratkom radu s mladima, dobrom obukom igrača, stalnom treningu i usavršavanju, praćenjem trendova", mišljenja je Marić.

A lični stav pojedinca Marić ilistrira primjerom s početka svoje karijere, debi utakmice za Velež.

"Bio sam još dijete, Velež igra protiv Zvezde i gubi 3:0 na poluvremenu, ja na klupi, brani Alfonz Horvatić. Rade s nama šta god hoće, dok je prva ekipa u svlačionici, ja sam na terenu. Vraća se ekipa na teren i Leo Hrvić mi kaže: 'Hajde Mara, ti braniš drugi dio'. Alfonz je bio sjajan golman i odličan čovjek, jednostavno nije želio braniti drugo poluvrijeme. Ja ulazim, a kapiten Zeko Selimotić mi govori: 'Mali jesi li se prepao?' Ja mu govorim: 'Čega Zeko, ja ću ovdje biti najbolji', a on se smije. Utakmica završava 4:0 za Zvezdu, oni zabijaju iz autogola baš Zeke Selimotića, a ja dobijam u novinama ocjenu 10, samo za drugo poluvrijeme“, prisjeća se Marić, uz napomenu da je posebno želio igrati protiv najvećih.

Danas su neka druga vremena, u fudbalu je novac taj koji odlučuje sve, uvjeren je naš sagovornik, ako imaš novac možeš kupiti sve što poželiš.

Treba imati i sreće

Pričajući o svojoj želji da igra protiv velikih kao što su Zvezda, Hajduk, Dinamo ili Partizan, a ne protiv malih kao Vardar ili Radnički iz Niša, sam Marić je došao do još jednog legendarnog momenta u svojoj karijeri, onoga kad mu je Dragan Pantelić zabio s gola na gol.

"To je tako i gotovo, život ide dalje. Poslije utakmice kažu da se slikam s njim, hajde, kad je bal nek je maskenbal. Je li on ciljao gol ili nije, nije ni bitno, lopta je ušla. Pantelić je izbio loptu, naš igrač Šišić koji je trebao glavom izbiti nije uspio jer ga je protivnički igrač malo gurnuo, nedovoljno da sudija svira prekršaj, nije bilo ni potrebe, lopta na zemlju, ja naprijed bez kontrole i to je gol, s gola na gol", sjeća se kao da je bilo danas Enver Marić.

Za nastupe za tim Evrope ili svijeta kaže da su mu tada značile sve na svijetu, da bi pješke išao na njih. Ipak, za uspjeh je potrebno mnogo i sreće, a Marić kaže da ju je imao u životu. Važna utakmica na početku njegove karijere bila je jedna protiv Vardara u Skopju koja je bila odgođena jer zbog nevremena avion iz Mostara nije mogao da poleti. Utakmica je po novom terminu igrana za vrijeme zimske pauze, zbog toga i prenošena na televiziji, pa je cijela Jugoslavija mogla da gleda novog golmana Veleža.

"Ja sam na toj utakmici čuda pravio. Čuda! Sve što je išlo u gol ili pored njega ja sam branio i svako je mogao to da vidi, jer je zbog TV prijenosa to bilo moguće. Bilo je golmana koji su imali velikih utakmica, ali to niko tada nije vidio. Ili protiv Španije u Zagrebu, gdje sam imao par strašnih intervencija, to je svako vidio i odmah se krenulo pričati o meni", priča naš sagovornik i pošteno priznaje utjecaj sreće na njegov životni put.

Publika nekad zna biti nepravedna

Nekad je nabitnije i gdje igrač igra, Marić se prisjeća jedne ponude splitskog Hajduka.

"Biće Mladinić koji je bio selektor Jugoslavije, a i trener golmana, mi je jednom rekao: 'Dođi u Hajduk, mi ćemo te napraviti za godinu dana najboljim golmanom svih vremena'. To je tako, ti ako imaš klub i iza njega štampu, aktivira se mašinerija i onda je sve moguće", kaže naš sagovornik.

Marić jasno govori i o načinama na koji se igrači mogu ili ne mogu nositi s pritiscima, neugodnim povicima s tribina, kad raja igrača uzme na zub.

"Teško se nositi s tim, šta su sve meni znali reći i opsovati i to ljudi koje znaš, ja sam znao poslije utakmice nokautirati čovjeka. To nije dobro, publika zna uništiti igrača. Posebno je to u Mostaru bilo protiv nekih igrača, sjećam se Ćeće Bijedića, sjajan igrač i još bolji čovjek. Otac mu je bio direktor banke, on kad izađe cijeli je stadion bio protiv njega. Isti taj Bijedić onda u Beogradu donese kup, dva gola zabije. Koja je samo bila nepravda prema tom čovjeku", prisjeća se naš sagovornik.

Najviše kredita kod publike su imali Bajević i Vladić u to doba, s kojima je Marić činio opjevani tri BMV.

"To su prije svega bile igračine, po kvaliteti svi su bili čudo od igrača. Ja nisam vidio da je Kulju Vladića neko udario, faul napravio. Uvijek je na vrijeme odigrao, kad ovi hoće udariti ili nema njega ili nema lopte. Bajević bio elegantan, davao golove u serijama, velemajstor. Njih dvojica su mi bili kao braća. Velemajstori su isto bili Vahid Halilhodžić i Baka Slišković koji su došli malo kasnije i bili međugeneracija, nisu bili niti naša, niti ova Tucina generacija. Bili su međugeneracija, ali su za razliku od nas iz sedamdesetih osvojili Kup. Naša generacije nije ništa osvojila. Vaha je bio strašan igrač, Baka čudo od igrača. Sjajan igrač je bio Skočajić, ali se kasno probio u Veležu. Igrač iz Mostara koji je igrao po trećim ligama, Stolac, Lokomotiva i tek u 28. godini ozbiljno kod nas zaigrao. Od njega Messi nije bio bolji igrač, kad ti ja kažem, brz ko raketa, sve znao", kazao nam je na kraju, legendarni Enver Marić.