Specijal / Euro je iznjedrio Vels i Island, priče zbog kojih smo zavoljeli fudbal

Velika Holandija je ovaj put ostala bez učešća na Euru i sama njena pojava znači da smo dobili još jednog favorita na predstojećem Evropskom prvenstu, jer malo ko vjeruje da će takva fudbalska sila propustiti dva evropska prvenstva zaredom.

Tu je i senzacionalni prvak Evrope iz 2004. godine Grčka koja nikad nije spadala u uži krug favorita, ali smo je uvijek smatrali reprezentacijom koja može da pomrsi račune najvećima. Danska je svakako ekipa koja zaslužuje respekt, a spada u krug reprezentacija koje nisu uspjele da obezbijede vizu za Francusku. Ne zaboravite da je mlada reprezentacija Danske prošle godine igrala polufinale Eura i ta generacija bi uz već dokazane igrače na seniorskom nivou mogla da bude ozbiljan takmac u vremenima koje dolaze.

Srbija i Bosna i Hercegovina u svojim redovima imaju vrhunske pojedince koji su članovi najvećih evropskih klubova, i ukoliko bi počistili korov u svom dvorištu, ove dvije reprezentacije mogle bi se smatrati ozbiljnim kandidatima za nokaut fazu Evropskog prvenstva gdje bi, siguran sam, protiv svakog protivnika imale šta da kažu.

Sve ovo ukazuje nam na to da je UEFA donijela pravu odluku kada je odlučila da ovo Evropsko prvenstvo bude prošireno na 24 učesnika i tek će se u budućnosti i na narednim turnirima vidjeti koliko je to bio dobar potez.

Fudbal bez rizika i prevelike kreativnosti

Istina, ne može se pobjeći od činjenice da je mnogo mečeva donijelo pristup bez rizika i težnju da se prvenstveno sačuva vlastita mreža, ali bez takvih mečeva nije prolazilo niti jedno takmičenje.

Duge i iscrpljujuće fudbalske sezone, činjenica da igrači mnogo manje vremena provode u reprezentaciji nego u svojim klubovima i generalno, očigledan strah trenera da preuzmu rizik i odbace reaktivnost, utjecala je na to da ovo prvenstvo protekne bez rizika u igri i bez pretjerane kreativnosti nekih od ekipa.

Pogotovo otkako je počela nokaut faza imali smo priliku da gledamo uglavnom šahovske i rovovske bitke za svaki pedalj terena, čekanje na neki potez protivnika i strah od toga da se povuče prvi potez.

Italija je možda igrala i najatraktivniji fudbal od svih ekipa na turniru. Međutim, i njihov pragmatizam i objektivnost utjecali su na to da u četvrtfinalu protiv Njemačke prepuste loptu Nijemcima i tako provode mnogo vremena bez lopte kako bi reaktivnim fudbalom sačekali grešku protivnika i eventualno je iskoristili.

Dakle, slobodno možemo reći da je pragmatičnost trenera utjecala na to da ovo bude prvenstvo reaktivnog fudbala, a nažalost, takav fudbal uglavnom ne znači spektakl, već "čekalicu" poslije koje gledaoci ostanu prilično razočarani u ono što su vidjeli.

Opet sve je stvar ukusa. Da je uz Hrvatsku, na Euru svoje mjesto našla Bosna i Hercegovina, Srbija ili Crna Gora, dakle još barem jedna zemlja iz regije, još uzbudljivije bi se gledao Euro i na ovim prostorima.

Bajke iz Britanije i Skandinavije

Vels i Island sigurno su najlepše priče ovogodišnjeg Eura. Ekipe kojima se nisu davale neke šanse ni za prolazak u nokaut fazu iako su imale sjajne kvalifikacije iza sebe, od samog početka turnira pokazale su koliko vam želja, srce i strast mogu donijeti.

Nošeni na krilima Garetha Balea Velšani su preskakali stepenik po stepenik, i dok prolazak u osminu finala, pa čak i pobjeda nad komšijskom Sjevernom Irskom i plasman među osam najboljih nisu ispraćeni sa prevelikom pažnjom evropskih medija, pobjeda nad Belgijom je stavila Vels na popis onih bajkovitijih priča o fudbalu o kojima svijet želi da sluša. Svoje prvo pojavljivanje na evropskim prvenstvima Vels nije mogao bolje obilježiti, a momci poput Robson-Kanua i Jonathana Williamsa za tren oka prešli su put od prosječnih igrača drugoligaških engleskih terena do heroja nacije.

Možda još ljepšu priču i bajku pisali su Islanđani. Ekipa koja je u konkurenciji Holandije, Češke i Turske završila kao druga u kvalifikacionoj grupi nastavila je da piše stranice historije i u Francuskoj. Sam plasman u nokaut fazu dočekan je kao historijski, a nakon što je u osmini finala šokirana velika Engleska, nacija i svijet su totalno odlijepili za Vikinzima.

Selektori Lars Lagerbek i Heimir Halgrimson kao i 23 legionara svojim nastupima na Evropskom prvenstvu postali su besmrtni i zavrijedili su svoja imena kako u islandskim, tako i u svjetskim stranicama fudbalske historije.

Zemlja koja ima 330 hiljada stanovnika, gdje se pored fudbala uglavnom morate baviti još nečim kako biste prehranili svoju porodicu, gdje selektor pored svog posla trenera radi i kao stomatolog u svom rodnom selu, uspjela je da obezbijedi svoje mjesto u četvrtfinalu. I dok u nekim drugim zemljama razmažene zvijezde odbijaju pozive u reprezentaciju zato što ih ne voli selektor, nemaju minutažu koju smatraju da zaslužuju ili zbog nečeg trećeg, momci sa Islanda daju i posljednju kap znoja za dres svoje nacije i za ljude koji su došli da ih bodre.

Frapantno zvuči podatak da meč sa Engleskom nije gledalo samo 600 ljudi u celoj zemlji. To je jedna od onih priča zbog kojih smo zavoljeli fudbal i to je ona prava ljepota koju nam ova igra donosi.