Fijasko Zmajeva i razočarenje koje se Prosinečkom teško može oprostiti
Teško je objasniti kako jedna reprezentacija ili u ovom slučaju nogometni tim u roku od samo jedne godine može doživjeti takav sunovrat i fijasko kakav se desio Zmajevima. Od euforije i nikad izraženije nade nakon osvajanja grupe Lige nacija pored Austrije i Sjeverne Irske, Zmajevi na čelu s najodgovornijim Robertom Prosinečkim su u narednih deset utakmica uspjeli baciti sve niz rijeku i potpuno okrenuti čitavu sportsku javnost protiv sebe.
Najbolji primjer toga jeste anketa koju smo uoči posljednje utakmice protiv Lihtenštajna proveli među čitateljima portala Klix.ba, a gdje smo na uzorku od nekoliko hiljada učesnika dobili podatak da više od 60 posto njih više vjeruje u pobjedu Lihtenštajna nego izabranika Roberta Prosinečkog, što je porazno i nezamislivo za jednu ozbiljnu evropsku selekciju koja u svom timu ima neke od najboljih igrača Starog kontinenta, što Miralem Pjanić i Edin Džeko kao naši najbolji svakako jesu. Vjera je, samim tim, u potpunosti izgubljena, a bez nje sport i nogomet jednostavno nemaju smisla.
No, vratimo se meču u Vaduzu, prvoj gostujućoj pobjedi Zmajeva u ovim kvalifikacijama i ujedno prvim osvojenim bodovima van granica BiH. Navijači BiH s razlogom su došli na zvanični trening uoči meča protiv slabašnog Lihtenštajna i nakon poraza od Italije s uvjerljivih 3:0 u Zenici tražili su objašnjenje igrača i selektora za blijede i nedovoljno dobre partije koje su u prethodnoj godini u kontinuitetu prikazivali.
Odgovor, naravno, nisu dobili, kao što odgovor za kompletnu letargiju u kojoj bh. nogomet već godinama pliva ne možete dobiti od predsjednika nogometnog saveza BiH Elvedina Begića koji svoj stav, mišljenje ili strategiju čuva u strogoj tajnosti i daleko od očiju medija koji svim silama pokušavaju pokrenuti nogomet s mrtve tačke. Ipak, navijači su svoju poruku poslali, pa su tako igračima, selektoru, predsjedniku i svim članovima NS BiH kao glavnim i odgovornim jasno postavili jedno pitanje, a kao najbolji odgovor na čitavu situaciju - "poznajete li osjećaj koji se zove sramota?".
Podatak da smo protiv Lihtenštajna u posljednjem 10. kolu osvojili prve bodove u gostima najbolje oslikava nastupe reprezentacije u ovim kvalifikacijama. Jasno, bh. tim je i nakon Lige nacija na trenutke igrao po želji bh. javnosti - lijepo, napadački i dopadljivo, pokazavši da to "nešto" ima smisla, a naročito se to odnosi na početak kvalifikacija i pobjedu protiv Armenije na Grbavici rezultatom 2:1 te prvih 45 minuta protiv nikad slabije Grčke u Zenici, u meču u kojem smo imali vodstvo od 2:0 i gdje su kola nakon kobnog crvenog kartona Miralem Pjanića naglo krenula nizbrdo. S prvim ozbiljnim razočarenjem i spuštanjem na zemlju, nismo se uspjeli vratiti u visine kojima smo letjeli.
Blijede igre u gostima
Već u prvoj gostujućoj utakmici Zmajevi su ozbiljno razočarali sve svoje navijače porazom od Finske rezultatom 2:0, u susretu koji je danima i mjesecima najavljivan kao najvažniji i ključni u ovom ciklusu, a koji su naši igrači predvođeni selektorom Robertom Prosinečkim odigrali blijedo, nedorečeno, bezidejno i na kraju - nedovoljno dobro. Ruku na srce, u tom susretu zbog crvenog kartona protiv Grčke nije igrao Miralem Pjanić, no naredne gostujuće utakmice iz ove perspektive svakako postavljaju pitanje da li bi i njegovo igranje bilo šta promijenilo u tom meču gdje je zakazao čitav tim.
Poraz od Finaca nekako je zaboravljen i gurnut pod tepih zahvaljujući dobroj igri u Torinu gdje su se Zmajevi hrabro suprotstavili četverostrukom prvaku svijeta Italiji, igrali napadački, otvoreno i s jasnom idejom u igri, čak na poluvremenu imali i vodstvo od 1:0, no na kraju smo ipak doživjeli poraz, ostavivši na poluvremenu svu želju i energiju da popravimo utisak i još jednom smo prosuli sve dobro što smo uradili. Već tada je bilo jasno da naš tim do kraja kvalifikacija očekuje izuzetno težak zadatak, a selektor Robert Prosinečki susreo se s prvim ozbiljnim pritiskom na klupi Zmajeva.
I onda, vrhunac stiže u sljedećem kvalifikacionom ciklusu, početkom septembra 2019. godine, kada su Zmajevi prvo na Bilinom Polju s pola snage pobijedili Lihtenštajn 5:0, a nakon toga, u još jednom ključnom i odlučujućem meču, po prenesenom receptu iz Finske, izgubili od slabašne Armenije rezultatom 4:2 i tako se već tada oprostili od šansi da kroz kvalifikacije uhvatimo historijsko Evropsko prvenstvo, iako je činjenica da grupa i protivnici nikada nisu bili lakši.
Svjestan svega što je reprezentacija uradila, odnosno nije uradila, Robert Prosinečki iz moralnih razloga momentalno je podnio ostavku još u Jerevanu i poručio da nema i ne zna način kako motivisati igrače BiH u ključnim utakmicama; identičnu stvar ponovio je i po povratku u Sarajevo, ali nakon sjednice NS BiH pod opravdanjem da "još ima šanse" i da je dobio puno povjerenje čelnika krovne kuće bh. nogometa, do tada principijelni Žuti promijenio je svoje mišljenje i već tada na nezadovoljstvo brojne bh. javnosti odlučio ostati selektor i pokušati spasiti što se spasiti može, iako je bilo potpuno jasno da se promjena morala desiti.
Spašavanje iz živog blata u koje smo sami uskočili nastavljeno je pobjedom protiv Finske u Zenici rezultatom 4:1 u utakmici koja je još jednom pokazala da posjedujemo neupitni kvalitet, a potpuni ponor doživjeli smo tri dana nakon toga u Atini, gdje smo treći put uzastopno pognuli glavu u "ključnom meču", prepustili protivniku da vodi glavnu riječ na terenu i na kraju frustrirani, osramoćeni i poraženi napustili teren i poslali posljednji pozdrav direktnom plasmanu na Evropsku prvenstvo. Za kraj, uslijedila je nogometna lekcija Italijana u Zenici i poraz od 3:0, doduše u meču u kojem smo na trenutke opet pokazali da možemo biti izuzetno opasni da bi za kraj neuspješnih i razočaravajućih kvalifikacija osvojili i prve gostujuće bodove u već spomenutom meču u Vaduzu.
Do baraža jedna odluka: S Prosinečkim ili bez njega?
Na kraju tužne balade o još jednim neuspješnim kvalifikacijama uspjeli smo zaboraviti sve što je Asmir Begović učinio za reprezentaciju BiH i odlukom selektora neopravdano ga udaljiti i skloniti iz reprezentacije, pozivajući znatno lošije golmane koji su osim utakmice protiv Lihtenštajna samo popunjavali kvotu potrebnih golmana u rosteru. Uspjeli smo, opet odlukom selektora, zaboraviti i prekriti oči na najvažniju nogometnu osnovu svake države - Premijer ligu BiH, iz koje tokom ovog kvalifikacionog ciklusa nijedan igrač nije dobio ni priliku da se pokaže; i dokaže da između neravnih terena, blata i loše infrastrukture postoje nogometaši koji posjeduju kvalitet i koji isto tako sanjaju da jednog dana obuku dres reprezentacije i pokažu koliko zapravo mogu.
Selektorovo lutanje možemo vidjeti i u načinu na koji je krojio spisak tokom ovih kvalifikacija, posebno na primjeru Izeta Hajrovića koji je poziv u nacionalni tim dobio u trenutku kada je to možda i najmanje zaslužio. Selektor Prosinečki tokom svog mandata apsolutno nijednom nije odustao od jednog te istog, preslikanog sistema igre, bez obzira na protivnike s kojima smo igrali i njihove različitosti, zbog čega u ovom kontekstu nosi punu odgovornost za rezultate koje smo ostvarili, a u ključnim utakmicama koje smo igrali van granica BiH nijednom nije uspio motivisati igrače i na pravi način ih psihički spremiti za ono što nas je čekalo, a na kraju i porazilo.
Dakako, odgovornost zbog još jednog sportskog razočarenja podjednako nose i igrači nogometne reprezentacije BiH - popularni Zmajevi, na čelu s kapitenom i najboljim strijelcem u historiji BiH Edinom Džekom i jednim od najboljih veznih igrača Evrope Miralemom Pjanićem, od kojih bh. javnost s razlogom ima velika očekivanja, preko neprepoznatljivog Seada Kolašinca čije se dobre utakmice u dresu nacionalnog tima mogu nabrojati na prste jedne ruke. Nejasno je, također, kako su i puno iskusniji igrači kao što su Ermin Bičakčić, Ervin Zukanović, Muhamed Bešić i Edin Višća zakazali u trenucima kada su njihovo iskustvo i kredibilitet bili od krucijalnog značaja za dešavanja na terenu.
S druge strane, nepobitna činjenica jeste i to da je selektor Robert Prosinečki kroz Ligu nacija i kvalifikacije za Euro 2020. godine napravio prvu od dvije smjene generacije zahvalivši se, opravdano ili ne, Senadu Luliću, Vedadu Ibiševiću i Harisu Medunjaninu iz sportskih, te Ognjenu Vranješu iz nekih drugih razloga, ali i afirmaciji sjajnog Amera Gojaka te Armina Hodžića koji su pokazali da će u budućnosti biti nosioci igre Zmajeva i da se na njih može ozbiljno računati.
Odgovornost, u ovom kontekstu možda i najveću, nosi i Nogometni savez BiH sa članovima Izvršnog odbora koji su jednoglasno odbili ostavku Roberta Prosinečkog u jedinom trenutku kada je promjena na mjestu selektora imala smisla, kada je i sam Žuti uvidio da stvari uopšte nisu onakve kakve on zamišlja, ponudivši "pozitivan šok" kao jednu od mogućnosti koje mogu pomoći reprezentaciji BiH, a za koji je danas, četiri mjeseca od baraža Lige nacija, možda i kasno, posebno uzimajući u obzir činjenicu da do marta nećemo imati prijateljskih susreta i da vremena za improvizovanje više nema.
Nemoguće se oduprijeti dojmu da reprezentacija BiH može i mora više u odnosu na ono što je pokazala, što je i sam selektor Prosinečki više puta naveo, a posebno ako u obzir uzmemo drastičnu razliku između domaćih i gostujućih utakmica u kojima smo pokazali dva potpuna drugačija lica i izdanja, što se jednoj ozbiljnoj reprezentaciji i drugom favoritu za direktan plasman na Euro iz grupne faze ne bi trebalo, odnosno tri puta ne može i ne smije desiti.
Prostora da gotovo sve navedeno padne u drugi plan i da reprezentacija BiH izbori plasman na Euro 2020. godine još uvijek ima, zahvaljujući isključivo utakmicama u Ligi nacija koje su Prosinečki i Zmajevi odlično odradili i dali nadu za bolje sutra bh. reprezentacije, a koje su nam omogućile igranje u baražu protiv protivnika približnog kvaliteta. Do tada, čekat će se samo jedna odluka NS BiH, a to je da li će "popravni" biti sa selektorom Robertom Prosinečkim ili bez njega. Ovo što smo pokazali u kvalifikacijama je loše, nedovoljno, neprihvatljivo i teško oprostivo. U nogometu se sreća preko noći okrene na tvoju stranu, ali samo onda kada si hrabar i kada si, ono najvažnije, karakter. To je odlika koja nam u ovom trenutku treba svima.
Real Madrid je prvak svijeta! Mbappe i društvo u finalu razbili meksičku Pachucu
