Analiza / Genijalnost samozatajnog Santosa i striktno poštivanje plana donijelo Portugalu pobjedu
Portugal je sinoć izdržao sve, veliku Francusku, domaći teren, ozljedu najboljeg igrača i ko zna šta sve ne, ali na kraju opet bio najbolji kad je to najpotrebnije, našao je svoju instant zvijezdu i sada slavi.
Nije da nije Portugal imao "kilograma" za velike stvari. U najavnom tekstu prije mjesec dana povukao sam paralelu s Grčkom i njenom titulom baš u Portugalu prije 12 godina i djelimice predvidio ovakav scenarij, ali dalek je put od jedne lirske slike u najavnoj fudbalskoj analizi, do scene kad Cristiano Ronaldo diže trofej. Put između te dvije tačke trasirao je isključivo "inženjer" iz Lisabona.
Portugal na Euru - Grčka s više talenta i Ronaldom u napadu
Heroji i kažnjenici
Heroj velikog finala zove se Éderzito António Macedo Lopes ili kraće Eder. Nije došao niotkud, već baš iz francuskog Lillea, ima 28 godina i nije bio zvijezda. Poslije ove nedjelje, u portugalskoj fudbalskoj historiji njegova slika bit će odmah uz Eusebija, Figa i Ronalda. U historiju je ušao u 109. minuti produžetka, kad je preuzeo loptu, krenuo s njom prema golu, otresao Koscielnyja, iskoristio neodlučnost Umtitija i s dvadesetak metara savladao Hugu Llorisa.
Francuska je kažnjena jer nije bila optimalna. Grijeh je držati igrače i biti toliko ovisan samo o njihovoj kvaliteti. Sastav Didiera Deschampsa cijelo vrijeme imao je problema s idejom kad imaju loptu, njihov presing nije bio osobit, a morao bi biti sjajan kad se zna kakve igrače ima na raspolaganju. Sve kad se uzme u obzir dovoljno je za realan podbačaj između igračke kvalitete i onog što su prezentirali na terenu.
Najveća utakmica Francuske i Portugala koje su zrelije generacije imale priliku gledati igrala se 28. juna 2000. godine, bilo je polufinale Eura u Holandiji i Belgiji, a sva dramatika sakrila se u posljednjih pet minuta drugog produžetka. Čuveni sudija Gunter Benko, nesretni Abel Xavijer i precizani strijelac s 11 metara Zinedine Zidane. U tih nekoliko minuta sadržana je sva esencija ove prekrasne igre, neizvjesnost, klackalica pravde i nepravde, slavlje, tuga, ali i jasan pokazatelj pobjednika i gubitnika. Francuska je slavila veliku pobjedu, gledala prema finalu i još većem trijumfu, a Portugal je godinama i dalje nosio u sebi osjećaj žala i nepravde. Sve do sinoć.
S najboljim snagama po pobjedu
Ovaj put nije bilo iznenađenja u sastavima, mislim da su oba trenera za finale željela ponuditi ono najbolje što imaju, a i odsutni iz polufinala su se vratili. Francuzi su ponudili istih početnih jedanaest kao i u posljednje dvije utakmice, a Fernando Santos je u sastav vratio Pepea i Williema Carvalha.
U velikim finalima uvijek se sjetim rečenice koju Pep Guardiola ponavlja svako malo, a toliko je jednostavna i lapidarna da je niko nikad nije pripisao baš njemu, iako je niko ne ponavlja tako uporno kao on. "Fudbal je igra u kojoj pobjeđuje onaj ko napravi manje grešaka", voli kazati Pep. Ovo bi se moglo primijeniti mnogo šire od samog fudbala, ali ipak nigdje tako jedna greška ne može biti kobna kao u fudbalu, nigdje tako krucijalna i odlučujuća. Koliko je teška ta Guardiolina rečenica, najbolje će na duši nositi "sjedokosi" gospodin Bastian Schweinsteiger.
Tragedija Ronalda
Prvi dio utakmice obilježila je prava mala tragedija prve zvijezde Eura i reprezentacije Portugala, Cristiana Ronalda. Nakon grubog starta Dimitrija Payeta kojeg sudija nije okarekterisao niti kao prekršaj, Ronaldo više nije bio za igru. Bez uspjeha dva puta je pokušavao, ali nije išlo.
Portugal je teška srca Ronalda mijenjao sa Quaresmom, ali je onda sve to pratila i ozbiljna promjena sistema. Formacija 4-4-2 nakon ulaska Quaresme postala je 4-1-4-1, Nani je jedini ostao u vrhu napada, linija iza njega s lijeva na desno izgledala je: Joao Mario, Renato, Adrien, Quaresma.
Kod Francuza početak su obilježile dvije zanimljive taktičke finese. Prvo je bio karakterističan visoki presing kao i u polufinalu sa Njemačkom, što je Portugalu koji ima značajno lošiji izlazak iz prve faze napada od Elfa, učinilo mnogo problema. Vidjeli smo nekoliko nekontrolisanih izbijanja, ali i cijeli niz opasnih situacija ispred Rui Patricija iskreiranih presingom Francuza.
Drugi specifikum bila je drugačija uloga Mousse Sissoka, koji je zbog portugalskog bloka stalno ulazio u sredinu terena sa svoje desne strane i bio neočekivano rješenje za okomite prodore s loptom u nogama. Sissoka tu niko nije očekivao, niko ga nije preuzimao u startu, te je samim tim ovo bilo jedno Didierovo rješenje u maniru "trojanskog konja".
Finale naravno kako zbog velikog uloga, tako zbog karakteristika, da ne kažem nedostataka obje reprezentacije, nije bilo mnogo dobra utakmica, nego je primjerice bilo polufinale Portugala i Velsa. Portugal pragmatičan i usredotočen samo na reaktivni pristup i tranziciju, s druge strane Francuzi sa cijelom svojom serijom upitnika, koja ih ipak nije omela da dođu do velikog finala. Najveći upitnik naravno je nedostatak prave ideje u posjedu.
Didier Deschamps je krenuo mijenjati prije nego je utakmica napunila sat vremena. Nedovoljno nadahuntog Payeta, čovjeka koji je odradio prljavi posao eliminacije Ronalda, ako ćemo biti preveliki cinici, zamijenio je Coman. Mladi krilini napadač Bayerna brzo je postao najistaknutiji pojedinac na terenu. Lako je probijao Cederica na desnoj strani portugalske odbrane, a ulaskom u sredinu davao je dinamiku nekad ukočenom francuskom napadu.
U nekim ranijim analizama istakli smo saradnju Griezmann - Giroud kao odlično oružje Francuza. Santos je tome jednostavno doskočio direktnim markiranjem Griezmanna. Williem Carvalho bio je sjena sjajnog Francuza skoro cijelu utakmicu.
Portugalski strateg sve izmjene potrošio je mnogo rano. Nakon uvođenja Moutinha umjesto Adriena, a posebno nakon uvođenja napadača Edera umjesto mladog Renata Sanchesa, Portugal je prešao na 4-3-3.
Veliko slavlje u produžetku
Francuska je imala više od igre u regularnom dijelu utakmice, mogla je završiti posao, ali nije. Priča je otišla u produžetke i tamo je Portugal bio bolji i zasluženo slavio. Pogodio je Eder u raskoraku između dva francuska štopera, jednog kojeg je otresao s leđa i drugog koji nije išao u blok.
Na kraju planirana svečanost na Elizejskim poljanama i ispod Slavoluka pobjede bit će u komornom duhu, pravo slavlje je u Lisabonu. Zaslužio je to Portugal zaslužio je to Fernando Santos i svi njegovi sinovi, a ponajviše veliki Cristiano Ronaldo. Čestitke.
