Činio je udarnu postavu zlatne Željine generacije, koju je sa klupe predvodio legendarni Ivica Osim. Bio je sklon čudesnim reakcijama, specijalista za odbrane jedanaesteraca. Često je znao svojim odbranama "podići ekipu". Kada smo od njega zatražili intervju, pristao je bez oklijevanja. Sastanak je dogovoren u njegovom restoranu u Istočnom Sarajevu. Čekao nas je tačno na vrijeme, a samo nekoliko minuta ranije objekat je napustio Slobodan Janjuš - Čoba, nekadašnji golman Sarajeva i Željezničara, koji je iz SAD-a stigao u glavni grad BiH na odmor.
Sa Škrbom smo razgovarali najviše o plavima iz "doline ćupova", Videotonu, jugoslovenskom nogometu, karijeri, najinteresantnijim trenucima iz Portugala i Južne Koreje, bh. reprezentaciji...
Šta trenutno radite?
Ostavili ste dubok trag u Željezničaru. Recite nam kako je potekla cijela priča?
Prije su se igrali nogometni turniri škola na širem području grada Sarajeva. Dobro se sjećam da je moja osnovna škola došla do finala i sastali smo se protiv vršnjaka iz Briješća. Njih je predvodio Mirsad Baljić. Branio sam odlično i odmah nakon turnira Čiko Radović, Velija Bećirspahić i Suljo Kulović došli su kod mojih roditelja kako bi ih pitali mogu li trenirati u Želji.
Gradski derbi je bio iznad svega
Kakav je bio odgovor?
Dali su zeleno svijetlo. Treninzi su bili na šljaci Grbavice. Znao sam doći kući poderan od vježbanja. Ipak, vodio sam računa da roditelji to ne primijete, jer bi mi zabranili dalje aktivnosti. Tri mjeseca nakon toga pozvan sam u juniorsku reprezentaciju BiH. Selektor je bio Rade Matić. Na jednom turniru u Bratuncu proglašen sam za najboljeg golmana i dobio poziv za odabranu selekciju Jugoslavije. Imao sam 14 godina i karijera je polako išla uzlaznom putanjom. Relevantni stručnjaci su me uz Tomislava Ivkovića i Ivana Pudara proglasili najperspektivnijem golmanom lige. Moja rezerva u to vrijeme bio je Dražen Ladić.
Odmah nakon pomenutog takmičenja imali ste primamljivu ponudu Partizana?
Svi su tada čuli za mene i istina je da su čelni ljudi beogradskog kluba željeli da me angažuju. Međutim, Čiko Radović me je u automobilu od Bratunca do Sarajeva ispitivao o tome i po njegovim riječima shvatio sam da sve zna o interesovanju Partizana. Stekao sam dojam da po svaku cijenu žele da potpišem profesionalni ugovor sa Željom. Ja na to nisam pristajao bez prisustva oca. Ipak, jednoga dana, uz obećavanje kula i gradova čelnih ljudi tima sa Grbavice, parafirao sam ugovor. Kada sam izašao iz prostorija kluba mislio sam da je cijelo Sarajevo moje. Fenomenalan osjećaj. Tada sam imao 18 godina. Kasnije je malo toga realizovano.
Godinu dana ranije debitovali ste za prvi tim?
To se desilo u dvoboju sa Partizanom na Grbavici. Naime, povrijedio se Arnautović, pa sam iznenada dobio priliku. Pobijedili smo 2-1, a ja sam primio auto-gol od aktuelnog trenera Slavije Milomira Odovića. Emocije moga debija urezale su se za sva vremena. To se ne zaboravlja. Posebno pamtim gradske derbije sa Sarajevom, naročito jedan. Desio se 10. marta 1982. godine, na tribinama je bilo 55 hiljada ljudi. Sigurno da se taj rekord nikada neće oboriti. Izašao sam na zagrijavanje, a na stadionu je bilo nekih 30 hiljada ljudi. Fantastično! To iz ove perspektive izgleda nestvarno, ali su sudari sa Sarajevom bili iznad svega. Iako smo poveli 1-0, na kraju smo izgubili 2-1. Moja generacija nakon tog okršaja nije znala za poraz od komšija.
U istoj sezoni namučili ste i Dinamo u Zagrebu, koji je kasnije postao prvak Jugoslavije. U to vrijeme na klupi tima sa Maksimira sjedio je aktuelni selektor bh. reprezentacije Ćiro Blažević. Sjećate li se tog dvoboja?
Medijski pritisak je bio ogroman
U sezoni 1983/84. Željezničar je tokom većeg dijela sezone bio u utrci za prvaka države. Ipak, na kraju je Zvezda dotakla vrh. Komentar?
To je posebna priča. Kako su godine prolazile mi smo igrali sve bolje i bolje. U pomenutoj sezoni svi smo bili zreliji i tačno je da smo sa "crveno-belima" bili u utrci za prvaka. Ipak, u presudnom meču sa njima poraženi smo na Grbavici 3-1. Koliko su ozbiljno pristupili okršaju sa nama najbolje govori podatak da su iz Beograda sedam dana ranije stigle brojne medijske ekipe koje su prisustvovale našim treninzima. Slikali su nas i pravili intervjue. Mi smo ispali pomalno naivni, jer smo, kasnije se pokazalo, pukli psihički. Pritisak je bio ogroman.
Najvažnija utakmica Vaše generacije bila je sa mađarskim Videotonom u polufinalu Kupa UEFA. Iako ste imali povoljan rezultat do pred sami kraj, snove je srušio Cuhai?
Tim susretom ušli smo u historiju. Mislim da je je to bio spoj negativnih slučajnosti. Kako drugačije mogu objasniti pogodak koji je postigao čovjek koji nikada u karijeri ni prije niti poslije nije poentirao. Mada mislim da je Vlado Čapljić promijenio smjer lopte. U to sam ubijeđen, jer je išla prema meni, imao sam je, i onda iznenada mijenja putanju. Bez ikakve dvojbe, te dvije minute, minuta najvećeg uživanja i minuta najveće patnje, proganjaće me cijeli život. Ne samo mene, nego kompletnu generaciju. Pamtim da je sudija iz Velsa zanijemio, ne može čovjek da pokaže prema centru, cijeli stadion plače... Svi oni kojima je Željo bio u srcu teško su proživljavali tu noć. Prošle su tolike godine, a meni se sve i dalje vrti u glavi, svaki tren te akcije i, sve u svemu, muka mi je...
U finalu je čekao najtrofeniji evropski klub, Real Madrid?
Htjeli smo finale i zato smo ostali razočarani i tužni. Da smo uspjeli u svojim namjerama, ubijeđen sam da nas Španci ne bi nadigrali. Ostao je veliki žal.
Na Grbavici ste ostali do januara 1992. godine. Nakon toga preselili ste u Portugal. Kako je bilo na Pirinejskom poluostrvu?
Odlično. Potpisao sam za Farense, sjećam se derbija sa Portom i Benfikom. Debitovao sam u sudaru sa Boavistom. Kod njih je običaj da prije utakmice popijete čašu piva ili vina. Ja sam izabrao ovo drugo, a kada sam stao na gol, imao sam osjećaj da u nogama imam 300 kilograma. Na svu sreću pobijedili smo 1-0. Poslije sam otišao u Belenenses. Tri godine sam proveo u Portugalu. Potom odlazim u Južnu Koreju.
Iz Želje me niko nije zvao
Kako je došlo do realizacije transfera?
Klub pod nazivom Pohang Shilers je boravio na pripremama u Lisabonu i željeli su da me angažuju. Moj menadžer Dušan Bukovac predložio mi je da idem. Poslušao sam ga i nisam pogriješio.
Zbog čega?
Sa pomenutim klubom sam bio prvak Azije, prvak Južne Koreje, a osvojili smo i FA kup. I oni imaju određene običaje prije utakmice. Naime, piju krv psa koja dođe u kesicama i razblaži se sa vodom. Kada su mi prvi put ponudili, ostao sam zapanjen. U Južnoj Koreji sam imao dosta problema sa jezikom. Portugalski sam znao, ali ne i engleski, koji oni vrlo malo koriste. Bilo je raznih dogodovština. Naime, kada sam tek stigao, nisam bio vješt u korištenju njihovog pribora za jelo, pa sam vrlo često ostao gladan. Nisam imao izbora, te sam kući vježbao kako se rukuje. Ubrzo nakon toga bio sam među najbržim za stolom. Kod njih je najveći specjalitet meso od psa. U ovoj zemlji ostao sam do 1999. godine, kada su donijeli zakon da niti jedan klub ne smije imati stranog golmana. Oni su pred organizaciju Svjetskog prvenstva došli u situaciju da nemaju ama baš nijednog domaćeg čuvara mreže, te su se odlučili za ovakav korak. Taj zakon je i danas na snazi.
Poslije toga se vraćate u BiH. Je li bilo kontakata iz Željezničara?
Nikada me niko nije nazvao. Ne samo mene, nego nikoga iz te generacije. Stalno se čujem sa Baždarevićem, Šabanađovićem, Nikićem... Uvijek sam na usluzi za bilo kakvu vrstu pomoći. Bila je i ideja da se odigra jedna revijalna utakmica sa istom ekipom Videotona, ali to nikada nije realizovano. Žao mi je što Željo nije u vrhu bh. nogometa i što već šest sezona ne igra utakmice na međunarodnoj sceni.
Pratite li igre bh. reprezentacije?
Svakako. Baraž je na dohvat ruke, a sve dalje ovisi o mogućem suparniku u dodatnim kvalifikacijama. Iskreno, želim im plasman na Svjetsko prvenstvo.
