Teško je polemisati o tome, jer radi se o dva potpuno različita tima, ali je definitivno da Pjanić sve više i više postaje ono što želimo - ključni igrač u igri reprezentacije, onaj koji otvara naša vrata na tuđoj polovici, onaj koji diktira posjed.
U poređenju Pjanića koji nosi dres Stare dame i Pjanića koji nosi plavo-žuti dres nezaobilazno je istaknuti razliku između Juventusa i reprezentacije BiH. Jedno je igrati u timu koji u ovom desetljeću spada među pet najboljih klubova svijeta, a drugo u timu čija tržišna vrijednost bez Pjanića, izuzmemo li Edina Džeku, nije veća od vrijednosti samog Pjanića.
Isticanje takve razlike u kvalitetu timova posebno je važna kada u obzir uzmemo kakav je Pjanić igrač, odnosno kakva je njegova funckija na terenu. Ono što su Fernandinho i Ilkay Gundogan Manchester Cityju, Jorginho Chelseaju, Luka Modrić i Toni Kroos Realu iz Madrida, to je Miralem Pjanić Juventusu, odnosno to bi Pjanić trebao biti svakom timu u kojem igra.
Dakle, ne igrač s impresivnom statistikom glede golova i asistencija, nego igrač koji ima najviše dodira s loptom u svojoj ekipi, igrač s najboljim procentom tačnih pasova u svom timu. Drugim riječima, igrač koji svom timu daje ritam, tempo, posjed lopte i mirnoću.
Poenta kod svakog igrača je što u svakom timu i u svakom sistemu ne mogu pokazati ono najbolje, a to se posebno osjeti kod playmakera iz dubine, igrača među koje spada i Pjanić. Za takve dragulje morate pronaći pravi sistem, morate mu dati pravu ulogu i pravo mjesto na terenu. I okružiti ga s igračima koji znaju cijeniti vrijednost pravog playmakera.
U suprotnom, ako promašite sistem i okolinu za igrača poput Pjanića, samim tim i njegov utjecaj biva neprimjetan pa klasa ne dolazi do izražaja. Ako želite primjer, možda najbolji od svih, pogledajte Andreu Pirla, veznjaka čije ime sve govori. Pirlo je u 32. godini života kada mu je Milan pokazao izlazna vrata izgledao kao "dotrajala roba". U Milanu su željeli vezni red koji igra "na mišiće" i kojem ne treba profinjeni playmaker. "Otpisani" Pirlo otišao je u Juventus s kojim će započeti dominaciju koja traje i danas - tri godine nakon Pirlovog odlaska. Od "otpisanog" igrača u tridesetim godinama došao je do onog koji je u timu svijeta. To je ta razlika u ulogama na terenu, razlika u okruženju. Razlika koju najbolje osjete playmakeri.
Italija je dala mnogo velikih timova, od Intera tokom 60-ih, preko Milana 90-ih, Juventusa 90-ih, ponovo Milana i Intera u drugom mileniju... Ali, niko nije tako uvjerljiv i snažan kao današnji Juventus. Centralna procesorska jedinica, metronom, "konac" koji sve povezuje u takvom Juventusu zove se Miralem Pjanić. I to je dokaz njegove veličine kao vrhunskog playmakera.
Na svu sreću, a ovdje dolazimo do motiva ove priče, Pjanić sve više dolazi do izražaja i u dresu Zmajeva gdje mu je Robert Prosinečki namijenio istu ulogu koju ima u Juventusu. Uz to, Prosinečki svojim sistemom igre tjera igrača poput Pjanića da se ističe - ne nužno u igri ispred protivničkog gola, nego u izgradnji igre našeg tima. Lopte se ne izbijaju, traži se velika pokretljivost od svih igrača, međusobno pomaganje u posjedu lopte, sve ono što odgovara jednom playmakeru kakav je Pjanić.
Vidljivo je da BiH nije tim za koji možete reći da igra vrhunski nogomet, da neprestano dominira i da je spreman za velike stvari. Devet bodova iz tri kola Lige nacija su vjerovatno više od onog što smo igrom zaslužili, ali niko ne može osporiti težnju da se igra lopte. Uostalom, zbog te težnje i dolazimo do određenih problema. Važna stvar, međutim, u svemu tome je da iz te težnje Zmajeva sve više zavisimo od Pjanića i, još važnije, da ta težnja Zmajeva zapravo Pjanića tjera da daje najbolje od sebe. Takva slika sve je jasnija u eri Roberta Prosinečkog, a do izražaja je posebno došla tokom sinoćnjeg meča protiv Sjeverne Irske.
Pjanić je protiv Sjeverne Irske imao 84 dodira s loptom, po čemu je bio drugi igrač na utakmici. Dva dodira više imao je Ognjen Vranješ. Pored toga, Pjanić je imao 61 upućen pas, što je najviše na utakmici, šest više od Ervina Zukanovića koji je po tome drugi u cijeloj utakmici. Zatim, Pjanić je uputio četiri ključna pasa, što je također najviše na utakmici, pri čemu je upisao i asistenciju za drugi gol. Moramo napomenuti da je Pjanić trebao imati i asistenciju za ono remek-djelo Edina Džeke koje su poništile sudije pogrešnom procjenom da je Džeko bio u ofsajdu. Brojevi jasno pokazuju da je Pjanić imao najveći utjecaj na igru, a stavka koja je ispod njegovog nivoa bila je procenat tačnih pasova koji je iznosio 82 posto - po tome je bio peti igrač (iza Cathcarta, Šunjića, Zukanovića i Sarića) meča ukoliko računamo samo igrače koji su igrali više od 45 minuta.
"Ovo je njegova najbolja utakmica otkako sam tu. On i kad ne igra dobro, važan je. I danas je bio veoma dobar. Trčao je dobro, dodavao, driblao i odradio je sjajan posao", kazao je Prosinečki o Pjaniću nakon sinoćnje utakmice.
Nije sinoćnji meč ni prvi ni posljednji u kojem je Pjanić bio među najboljima na terenu, ali sigurno jeste meč u kojem se vidi da je Pjanić imao ulogu u kojoj se najbolje snalazi i da je u takvoj ulozi bio udarna igla našeg tima. A upravo takva izdanja su ono na čemu ovaj tim može graditi budućnost, jer BiH je tim koji trenutno nema jaku individualnu moć kao ranije i bez Pjanića u najboljem svjetlu, nemoguće je očekivati da Edin Džeko, o čijoj je veličini nekad suvišno bilo šta govoriti, bude početak i kraj našeg tima.
Mbappe otkrio zbog čega bi u PSG-u ostao cijeli život, samo jedan poziv je promijenio sve
