Do sada smo predstavili mundijale 1934., 1966., 1970., 1986. i 1990. godine, a danas ćemo predstaviti ono što je obilježilo Svjetsko prvenstvo 1994. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. U narednim danima slijede takmičenja iz 1998., 2002., 2006. i 2014. godine.
Maradona pao na dopingu, neigranje Francuza, Engleza i Portugalaca
Međunarodna nogometna federacija (FIFA) je Svjetsko prvenstvo 1994. godine dodijelila Sjedinjenim Američkim Državama kako bi dodatno promovisala nogomet. Bolju zemlju nije mogla izabrati pošto su Amerikanci poznati po spektaklu. Tako je i Mundijal u ovoj zemlji zaista bio spektakularan od početka do kraja, ali su ga nažalost obilježila i dva "crna" događaja.
Prvi je Diego Armando Maradona koji je pao na doping-testu nakon pobjede Argentine nad Grčkom (4:0) u 1. kolu grupe D. Maradona je u tom meču postigao jedan gol, a stigao je odigrati i meč 2. kola protiv Nigerije gdje je Argentina slavila rezultatom 2:1. Rezultat doping-testa obavljenog nakon meča s Grcima značio je da Maradona mora ranije napustiti prvenstvo, a ta vijest šokirala je javnost.
Drugi događaj bio je mnogo tragičniji, a to je ubistvo kolumbijskog reprezentativca Andresa Escobara koji je u meču 2. kola grupe A postigao autogol u porazu Kolumbije od SAD-a (2:1). Escobara su ubili članovi jednog kolumbijskog kartela.
No, vratimo se malo svjetlijim temama. Kao što je primijetio Chris Bevan, novinar BBC-ja, prvenstvo je počelo na sličan način kao što je i završeno - promašenim penalom.
Naime, poznata pjevačica Diana Ross je trebala lagano postići gol iz penala na otvaranju prvenstva, ali je promašila cijeli gol, a ta scena je ostala nezaboravna. Upravo su penali odlučili i svjetskog prvaka u SAD-u, ali o tome ćemo malo kasnije.
Interesantno je da se na Mundijal u SAD nisu plasirali Francuska, Engleska i Portugal. Svi su zapeli u evropskom dijelu kvalifikacija.
Prvenstvo je brojalo 24 reprezentacije smještene u šest grupa, a prolaz dalje obezbijedili su prvoplasirani i drugoplasirani timovi te četiri najbolje rangirane trećeplasirane reprezentacije.
Niko od velikih reprezentacija nije "zapeo" u grupi, ali je zato nokaut faza donijela nekoliko neočekivanih rezultata.
Najprije je sjajna generacija Rumunije predvođena Gherogheom Hagijem izbacila Argentinu u osmini finala rezultatom 3:2, a onda je Bugarska na čelu s Hristom Stoičkovom nokautirala branioca titule Njemačku u četvrtfinalu (2:1).
Bugarska je na taj način stigla do velikog polufinala dokle su stigli i Šveđani koji su u osmini finala izbacili Saudijsku Arabiju te u četvrtfinalu Rumuniju nakon penala.
Brazil nakon 24 godine čekanja postao prvak
Ipak, bajka za Bugare i Šveđane prekinuta je u polufinalu gdje je Brazil izbacio Švedsku (1:0), dok su Italijani na krilima Roberta Baggija pobijedili Bugarsku (2:1). Baggio je postigao oba gola za Italiju u tom meču.
U susretu za bronzu Šveđani su deklasirali Bugarsku rezultatom 4:0, a dan kasnije u Pasadeni pred skoro 95 hiljada gledalaca na teren su u borbi za titulu izašli Brazilci i Italijani.
Finale nije donijelo igru za pamćenje. Italija je u meč ušla s velikim kadrovskim problemima te se, karakteristično za nju, uglavnom branila. "Nula" je na semaforu trajala sve do penala kad je bilo jasno da će titulu svjetskog prvaka prvi put odlučiti penali. Bilo je samo pitanje da li će Italija četvrti put osvojiti trofej, odnosno prvi put nakon 12 godina čekanja ili će to biti Brazil po četvrti put, odnosno prvi put nakon 24 godine čekanja.
Márcio Santos je promašio za Brazil, dok su pogađali Romário, Branco i Dunga. Na drugoj strani pogodili su samo Albertini i Evani, dok su Baresi, Massaro i Roberto Baggio bili neprecizni. Upravo je Baggio promašio peti penal za Italiju i tako Brazilu donio titulu.
Promašeni penali u finalu podsjetili su na promašeni penal poznate pjevačice s otvaranja prvenstva, ali njen promašaj je bio i ostao komičan, dok je promašaj Baggija i ostalih Italijana bio bolan za sve one koji su navijali za Azzurre i voljeli velikog Baggija.
Hristo Stoičkov i Rus Oleg Salenko su s po šest golova bili prvi strijelci prvenstva, dok su drugo mjesto dijelili Romário (Brazil), Roberto Baggio (Italija), Jürgen Klinsmann (Njemačka) i Kennet Andersson (Švedska).
Livaković se nada da Džeko neće ostvariti transfer koji se dugo spominje: Zadovoljstvo je imati ga
