Historija SP-a: Krunisanje Pelea 1970. s najjačom nogometnom ekipom svih vremena
Do sada smo predstavili Mundijal 1934. i 1966. godine, a danas ćemo predstaviti ono što je obilježilo Svjetsko prvenstvo 1970. godine u Meksiku. U narednim danima slijede takmičenja iz 1986., 1990., 1994., 1998., 2002., 2006. i 2014. godine.
"Brazilci su od nas očekivali da 1966. godine osvojimo trofej, ali nismo bili dovoljno jaki i slabo smo se pripremali. To nas je učinilo odlučnijim da uspijemo u Meksiku. Trenirali smo u Riju tri mjeseca po dva puta dnevno prije nego što smo otišli u Meksiko, ujutru na snazi i kondiciji, a popodne s loptom. Kada smo postali prvaci i došli u Rio, put od aerodroma do Copacabane trajao je pet sati. Nikada nisam vidio toliko ljudi. To je bila zabava mog života", prisjetio se Jairzinho trenutaka kada se reprezentacija Brazila nakon osvojenog prvenstva vratila u domovinu te se priključila nacionalnom veselju koje je trajalo tokom cijele sedmice.
Prvenstvo bez ijednog isključenja
Riječi legendarnog Brazilca, koji je te godine postao prvi i za sada jedini igrač u historiji Mundijala koji je dao bar po gol na svakoj utakmici, najbolje oslikavaju tim Brazila od prije gotovo 50 godina i pravo je pitanje hoće li nogomet ikad doživjeti sličnu ekipu.
Upravo su magični Brazilci obilježili deveti Mundijal zajedno s najboljim strijelcem prvenstva Gerdom Mullerom, polufinalnim mečem između Italije i Zapadne Njemačke, koji je dobio naziv "utakmica stoljeća", i činjenicom kako je rekordan broj ljudi mogao gledati prijenose susreta i to prvi put na televizorima u boji.
Zbog zahtjeva velikih evropskih televizijskih kompanija, neki su mečevi počinjali tačno u podne, što nije bila popularna odluka među igračima i selektorima zbog intenzivne vrućine u Meksiku u to doba dana. Turnir je protekao bez nasilja koje je obilježilo prethodna dva Mundijala, a takmičenje u Meksiku proteklo je bez ijednog isključenja, kao i 1950. godine. Prvi put su dozvoljene izmjene igrača, kao što su i umjesto direktnih isključenja uvedeni žuti i crveni kartoni.
Ključni potez vjerovatno cijelog turnira bio je povučen i prije samog Mundijala budući da je legendarni brazilski selektor Mario Zagalo uvjerio Pelea da se vrati u nacionalnu ekipu i da u 30. godini ponovo predvodi Brazil. Značajna je bila i promjena taktike koja je uključivala trojicu napadača.
Iako je počelo loše, vodstvom Češke u prvoj utakmici u grupi Brazilci su do kraja meča rivalu postigli četiri gola za pobjednički start u Meksiku. U narednom susretu sastali su se s braniocem titule Engleskom, a utakmica se pamti po nevjerovatnoj odbrani engleskog golmana nakon Peleovog udarca glavom. Gol odluke postigao je Jairzinho na savršenu asistenciju upravo Pelea.
U posljednjem susretu grupe Brazilci su 3:2 savladali Rumuniju, a potom je u četvrtfinalu blistao Tostao sa dva pogotka u trijumfu nad Peruom 4:2. Brazil je u polufinalu čekao čvrsti Urugvaj koji je prethodno izbacio SSSR u četvrfinalu. Selecao se tako suočio s 20 godina starom noćnom morom koja ih je 1950. godine na Svjetskom prvenstvu šokirala i osvojila titulu prvaka svijeta.
Utakmica stoljeća između Italije i Zapadne Njemačke
Mnogi su pomislili da će se historija ponoviti kada je Urugvaj poveo golom Cubilla, ali ključni trenutak desio se u završnici prvog poluvremena kada je Brazil spasio Clodoaldo, momak kojeg je nogomet spasio bijede. Naime, Clodoaldo je bio najmlađi od desetero djece i roditelji su mu poginuli u saobraćajnoj nesreći, ali je smogao snage i na kraju bio jedan od brazilskih heroja.
Brazilci su na teren u nastavku meča istrčali riješeni da uzmu sudbinu u svoje ruke, a golovima Jairzinha i Rivelina stigli su do velike pobjede i finala protiv Italije koja je u drugom spektakularnom polufinalu u produžetku savladala Zapadnu Njemačku rezultatom 4:3. Zanimljvio da je u tom meču u produžecima postignuto čak pet golova.
Susret između Italije i Zapadne Njemačke je kasnije nazvan "utakmicom stoljeća", a ispred stadiona stoji i mala ploča kao znak sjećanja na fantastičnu utakmicu. Golove za Italiju postigli su Boninsegna, Burgnich, Riva i Rivera, dok su za Njemačku pogađali Muller u dva navrata i Schnellinger.
Pred više od 100.000 gledatelja igrao se finalni duel između Italije i Brazila, koji su do turnira u Meksiku po dva puta osvajali titulu prvaka svijeta. Brazil je bio superioran i golovima Pelea, Gersona, Jairzinha i Carlosa Alberta stigao do velikog trijumfa. Scene slavlja stizale su putem ekrana, a brojni navijači utrčali su u teren ne bi li se dokopali suvenira tog historijskog dana.
Pele je bio u suzama i saigrači su ga trijumfalno nosili na ramenima. Nije samo osvojio svoju treću zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu, već je odigrao posljednju utakmicu na najvećem takmičenju. Brazilski osvajači Svjetskog prvenstva 1970. godine proglašeni su najboljom nogometnom ekipom svih vremena. Brazil iz 1970. opisan je kao "više od ekipe".
"Ekipa Brazila koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 1970. postala je mit, ekipa koja mora biti istaknuta kao jedinstveni primjer prekrasne igre", opis je ovog čuvenog tima, koji je zauvijek osvojio Jules Rimet trofej (jer mu je to bio treći naslov) u gotovo savršenom sastavu u kojem su između ostalih bili Pele, Clodoaldo, Gerson, Rivelino, Tostao, Jairzinho i kapiten Carlos Alberto.
