Historija SP-a: Mussolini privatizovao Mundijal 1934. i pretvorio ga u promociju fašizma
Danas ćemo predstaviti ono što je obilježilo SP 1934., a u narednim danima ćete moći čitati o Mundijalima 1966., 1970., 1986., 1990., 1994., 1998., 2002., 2006. i 2014. godine.
Urugvaj odbio braniti titulu prvaka svijeta
Prvo Svjetsko prvenstvo je održano u Urugvaju, a na njemu je učestvovalo 13 reprezentacija. Većini evropskih reprezentacija je bilo finansijski neisplativo putovati preko Atlantika, te su se u Montevideu pojavili samo Jugoslavija, Francuska, Belgija i Rumunija.
Urugvaj je osvojio prvenstvo, no čelnici njihovog saveza su odmah odbili putovati na naredno jer je FIFA odlučila da se ono održi na tlu Evrope. Tako je Urugvaj postao jedina reprezentacija u historiji koja nije branila titulu prvaka svijeta.
Biranje domaćina Mundijala 1934. godine je bilo izuzetno kontroverzno. Sve je bilo spremno da Švedska organizuje takmičenje, no fašistički diktator Benito Mussolini je iskoristio svoj utjecaj i podmitio je čelnike FIFA-e, prvenstveno predsjednika Julesa Rimeta, te je organizacija Svjetskog prvenstva 1934. godine dodijeljena Italiji.
Ne samo to, uz trofej Viktorija koji je kasnije nazvan i po samom Rimetu, Mussolini je dao izraditi specijalni trofej Coppa del Duce koji je bio šest puta veći od Rimetovog, a sve u cilju promoviranja fašističke ideologije.
Na kraju je na turniru učestvovalo 16 reprezentacija, a igralo se odmah na ispadanje, a među osam najboljih ušle su sve evropske selekcije. Argentina, Brazil, SAD i Egipat, koji su predstavljali ostatak svijeta, morali su ići kući već nakon prve odigrane utakmice.
Mussolini lično birao sudije za mečeve
Sve je te 1934. godine bilo podređeno fašističkoj ideologiji. Prije svakog meča igrači su morali umjesto uobičajenog mahanja publici morali izvesti Rimski pozdrav (Saluto romano) koji je postao standardni dio fašističke ikonografije. Ljudi su na silu odvođeni na stadione na kojim je igrala Italija, a od svih selekcija koje su učestvovale jedino su Švicarci imali svoje navijače na tribinama zbog blizine Milana i Torina, gradova u kojima je igrala, švicarskoj granici.
*Znate li kako se zvao stadion u Torinu? Benito Mussolini. Iznenađujuće, zar ne?
"Imali smo osjećaj kao da se FIFA ni za šta ne pita. Za sve se pitao Mussolini. Sve odluke je on donosio. Ustvari, kada malo bolje razmislim, FIFA nije organizovala SP 1934., organizovao ga je Mussolini", godinama kasnije se pravdao Rimet za najgore organizovan Mundijal ikada.
Rimet je bio u pravu. Mussolini se za sve pitao. Čak je i lično birao sudije za utakmice. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da Italija osvoji titulu i na taj način, barem iz njegove perspektive, dokaže svijetu superiornost fašizma. Naravno, Italija je na kraju i pobijedila zahvaljujući upravo sudijama.
U prvom kolu Italiji je namješteno da igra protiv SAD-a koji su došli na prvenstvo skoro pa u turističkom svojstvu. Krajnji rezultat (7:1) je i najbolji dokaz za to.
U četvrtfinalu Italija je igrala protiv Španije, a nakon 120 minuta igre bilo je 2:2, no tada se nisu izvodili penali, te je novi susret odigran dan kasnije u kojem je legendarni Giseppe Meazza postigao jedini pogodak na meču koji zbog teških povreda nisu završila tri španska igrača (izmjene tada nisu bile dozvoljene).
U polufinalu Italija je igrala protiv Austrije, a noć prije finala sudija Ivan Eklind je bio sa Il Duceom na večeri. Uz veliku pomoć švedskog arbitra Italija je slavila s 1:0 pogotkom Guaite kojeg je lično Mussolini doveo iz Argentine, za čiju je selekciju igrao na Mundijalu 1930. godine. Naravno, FIFA se tu nije ništa pitala.
Slavlje nakon finala u Rimu uz taktove "Giovinezze"
Finale se igralo 10. juna u Rimu na Nacionalnom stadionu Nacionalne fašističke partije (Stadio Nazionale del Partito Nazionale Fascista), a Il Duce je digao čitavu državu na noge. Pored već nabrojanih razloga, imao je dodatni. Protivnik u finalu je bila Čehoslovačka, koja je samo dan ranije potpisala sporazum o savezništvu sa SSSR-om, Il Duceovim smrtnim neprijateljem.
Stadion je bio ispunjen do posljednjeg mjesta i 55.000 ljudi na tribinama je s nestrpljenjem čekalo trenutak kada će Italija biti okrunjena titulom prvaka svijeta.
No, u 76. minuti Antonin Puč je doveo Čehoslovačku u vodstvo. I dok su ljudi na tribinama bili u nevjerici, Mussolini je mirno posmatrao meč iz svečane lože. I imao je debeo razlog za to. Arbitar meča bio je niko drugi do - Eklind.
Šveđanin se pobrinuo da pomogne Azzurrima da stignu do izjednačenja, a pogodak za 1:1 je postigao Raimundo Orsi, još jedan igrač kojeg je Mussolini "oteo" Argentini. Početkom produžetaka Angelo Schiavio je pogodio za konačnih 2:1 za veliku radost kompletne nacije, a po završetku meča sa razglasa je puštena zloglasna fašistička himna "Giovinezza".
Ipak, ono što se desilo samo četiri dana kasnije je itekako utjecalo na sudbinu svijeta. Tog 14. juna u Veneciji prvi put su se sastali Mussolini i Hitler, koji je, između ostalog došao da čestita Il Duceu na tituli prvaka svijeta. Hitler nije bio nogometni zaluđenik, te nije ni mario što je njegova nacistička Njemačka na SP-u zauzela treće mjesto. On je imao neke druge preokupacije u ta doba...
