Historija SP-a: Posljednji ples Jugoslavije 1990. godine i penali koji su bili veći od života
Do sada smo predstavili Mundijal 1934., 1966., 1970. i 1986. godine, a danas ćemo predstaviti ono što je obilježilo Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiji. U narednim danima slijede takmičenja iz 1994., 1998., 2002., 2006. i 2014. godine.
Posljednji jugoslavenski tim
Nije malo onih koji smatraju da je nesuđeni uzlet Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. godine mogao utjecati na sudbinu zemlje koja je nestala, koja se razorila, zemlje čiji je kraj proizveo jad, čemer, pepeo. Pakao.
Tadašnju reprezentaciju Jugoslavije su činili igrači iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije te Slovenije. Među njima je živio duh bratstva i jedinstva. Bio je to tim koji spada među najbolje na svijetu, ali iznad svega tim koji je branio boje države koja umire...
Trijumfalna kapija na putu Svjetsko prvenstvo u Italiju otvorena je pobjedom protiv Francuske (3:2) jedne teške i mokre beogradske večeri, 19. novembra 1988. godine. Iste večeri kada je u Beogradu održan "Miting na Ušću"* u režiji Slobodana Miloševića. Tako je u noći kada je nogometni tim slavio ogromnu pobjedu, krenuo novi val koji je imao namjeru rušiti snove.
Antibirokratska revolucija je izraz kojim se opisuje niz masovnih protesta, kao i uz njih vezanih političkih događaja i procesa kojima su u drugoj polovini 1988. i prvoj polovini 1989. godine srušena partijska i državna rukovodstva Vojvodine, Crne Gore i Kosova i zamenjena pristašama srpskog komunističkog vođe Slobodana Miloševića, čime je SR Srbija stekla 4 od 8 glasova u jugoslovenskoj federaciji i prevlast u Savezu komunista Jugoslavije. Antibirokratska revolucija je predstavljala raskid komunističkim shvatanjem politike, prije svega sa odnosom prema nacionalizmu. Milošević je socijalnu terminologiju zamijenio nacionalnom, a umjesto radničke klase na političku scenu stupa nacija. Istovremeno su počele i pripreme za tzv. "Miting bratstva i jedinstva" koji je održan 19. novembra. Na tom skupu, kasnije poznat kao “Miting na Ušću”, Miloševiću je podršku došlo izraziti između nekoliko stotina hiljada i milion ljudi, te se smatra jednim od najvećih u historiji bivše Jugoslavije. Milošević je njime nastojao pokazati široku podršku koju uživa u srpskom narodu i time obeshrabriti bilo kakve zamisli u saveznim organima da ga se smijeni.
Istog dana, u Beogradu je na Stadionu "JNA" odigrana utakmica grupe 5 između Jugoslavije i Francuske. Susret je pratilo oko 7,5 hiljada ljudi, a izabranici Ivice Osima slavili su s 3:2. Međutim, đavo je baš te vražje subote, samo nekoliko sati prije i tek nekoliko kilometara dalje, okupio armiju nekih ljudi koje su sa bine glasno ubjeđivali da tiho uđu u rat... "Narodni miting na Ušću", 19. novembra 1988, bio je predigra kvalifikacionom meču Jugoslavije i Francuske. Nogometnom timu Jugoslavije je to bio korak naprijed ka Svjetskom kupu i Italiji, ali državi Jugoslaviji je označio veliki korak nazad u mnogo čemu...
Pred reprezentacijom Jugoslavije koju je predvodio selektor Ivica Osim tako se ispriječila i surova historijska dilema: da li će trajati duže od zemlje?
Nacionalna reprezentacija Jugoslavije nastupila je na 10 svjetskih prvenstava. Dva puta su stigli do polufinala. Na Evropskim završnicama su igrali četiri puta. Dva puta su osvojili drugo, a jednom četvrto mjesto.
Ipak, nije baš da je na nogometnim terenima sve bilo drugačije. Nedugo prije nego Jugoslavija otputuje za Italiju, u jugoslavenskom prvenstvu 13. maja 1990. godine je po mnogima "umro jugoslavenski nogomet". Naime, tog dana su se sastajali Dinamo Zagreb i Crvena zvezda. Međutim, umjesto da se odigra nogometna utakmica, desilo se nešto sasvim neočekivano, ali izgleda veoma dobro isplanirano. Utakmica praktično nije ni počela, a već je krenula tuča. Navijači su ulijetali u teren, noseći kamenje i drvene palice. Malobrojna policija je uspjela da spriječi velike posljedice, a glavni cilj je bio zaštititi gostujuće navijače. Dakle, navijače Zvezde. Taj događaj će ostati zapamćen i po iznenadnom gestu Zvonimira Bobana. On je ozlijedio jednog policajca udarivši ga nogom u glavu. Taj događaj je još jedan dokaz da se tražila svaka prilika za neku provokaciju.
Dvadesetak dana kasnije, 3. juna 1990. Jugoslavija je odigrala pripremni meč protiv reprezentacije Holandije na Maksimiru. Jugoslavija je izgubila rezultatom 2:0, međutim ta utakmica neće ostati upamćena po rezultatu koliko će biti upamćena po reakciji publike na intoniranje himne Jugoslavije. Naime nacionalna himna biva izviždana, dok je himna Holanđana dočekana normalno. Nakon toga je kapiten Plavih Faruk Hadžibegić svojim saigračima rekao: "Igra nas 11 protiv 20 000……".
Kraj protiv Maradone i Argnetine
Na posljednjem velikom takmičenju pred ratni sukob i raspad države, reprezentacija SFR Jugoslavije ostvarila je u Italiji najbolji rezultat još od Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. godine. Prečka Dragana Stojkovića te smušenost Dragoljuba Brnovića i Faruka Hadžibegića prilikom penala sa Argentinom bile su prepreka Plavima na putu do polufinala.
U to vrijeme Jugoslaviju je činila sjajna generacija Crvene Zvezde. Partizan i Dinamo također su imali jake timove, nekolicina provjerenih veterana nastupala je u solidnim evropskim klubovima, a pozitivnoj klimi svakako je mnogo doprinijela titula svjetskog prvaka u omladinskoj konkurenciji, koju su 1987. u Čileu osvojili Prosinečki, Boban, Šuker, Mijatović, Jarni... Neki od njih našli su se na Osimovom konačnom spisku za SP u Italiji.
Na startu Svjetskog prvenstva Jugoslavija je doživjela katastrofu. Budući prvaci svijeta, nogometaši Njemačke, na milanskom San Siru su deklasirali Plave rezultatom 4:1 i, kako to kad nas obično biva, mediji su se obrušili na čitavu reprezentaciju, a naročito na stručni štab. U nekim dnevnim listovima na sva zvona je objavljeno da su Osim i njegovi saradnici poslije poraza "stukli" ni manje ni više nego 11 flaša viskija!
Na svu sreću, ni očajna premijera ni pokušaji kvarenja atmosfere nisu narušili moral unutar tima i Plavi su prvo pobijedili Kolumbiju sa 1:0, golom Davora Jozića (Hadžibegić uz to promašio penal), a protiv debitanata na SP Ujedinjenih Arapskih Emirata, priredili su malu egzibiciju. Pobjedi od 4:1 sa dva precizna hica je doprineo Pančev, dok su Robert Prosinečki i Sušić dali po jedan gol.
U osmini finala na red su došli Španci, veliki dužnici Jugoslavije još od SP 1982. i sramnog penala koji im je poklonio danski sudija Sorensen. Utakmica se polako bližila kraju, igrala se 78. minuta kada je sjajan centaršut Zlatka Vujovića sa lijeve strane Katanec proslijedio do Stojkovića. Piksi je na drugoj stativi nezaboravnim "lažnjakom" izbacio iz igre golmana Zubizaretu i još jednog španskog igrača, a zatim lako zatresao mrežu Crvene furije. Međutim, samo pet minuta kasnije, iskusni Salinas koristi trenutak dekoncentracije u posljednjoj liniji Plavih“ i izjednačuje...
Na terenu stadiona Bentegodi u Veroni temperatura je iznosila gotovo 40 stepeni, ali igrači oba tima nisu marili za to. Vodila se velika borba, koju je u korist Jugoslavije riješio Stojković, svojim drugim golom. Slobodan udarac sa 18 metara izveo je manirom istinskog majstora, takozvanim "suhim listom" je prebacio živi zid i Zubizareta je tu bio sasvim nemoćan.
Ohrabreni pobjedom od 2:1 Plavi su sa mnogo optimizma ušli u četvrtfinale sa tadašnjim svjetskim prvakom Argentinom, posebno što se činilo da Gaučosi nemaju tim, a pogotovo igru za velike domete. Ali planovi selektora Osima poremećeni su već u 30. minuti, kada je Refik Šabanadžović, striktni čuvar Diega Maradone, morao u svlačionicu zbog dva žuta kartona. I sa igračem manje, Jugoslavija je odigrala ravnopravnu utakmicu, u kojoj šansi za gol nije bilo mnogo.
Dva sata fudbala na stadionu u Firenci nisu donijela pobjednika pa se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. Obračun je počeo pogotkom Serrizuele i Stojkovićevim udarcem u prečku, ali je taj promašaj u trećoj seriji kompenzovao golman Tomislav Ivković, odbranivši penal velikom Maradoni. Pošto su precizni bili Prosinečki i Savićević, rezultat je bio 2:2, a kada je u četvrtoj seriji šut Troglija završio na stativi, Plavima se ukazala kolosalna šansa. Međutim, argentinski golman Goicoechea zaustavio je mlake šuteve Brnovića i Hadžibegića, Dezotti je bio siguran i Gaučosi su otišli medju četiri najbolje ekipe sveta sa pobjedom od 3:2.
Argentina je u polufinalu savaldala i Italiju nakon penala, a onda je u finalu poražena od Njemačke rezultatom 1:0.
O Jugoslaviji je ostala tako samo priča, samo puko premotavanja o tome "šta bi bilo kad bi bilo". Ostali su dokumentarci, knjige i tekstovi koje je pisao cijeli svijet, a koji su uvijek bili intrigantni. Ipak, u suštini, istina je bila samo jedna - bio je to posljednji tim zemlje koja je tragično nestala.
Ovo je lista igrača Jugoslavije koji su otputovali u Italiju:
Ivković (Sporting), Omerović (Partizan), Leković (Budućnost), Stanojković (Partizan), Spasić (Partizan), Vulić (Mallorca), Hadžibegić (Sochaux), Jozić (Cesena), Brnović (Metz), Panadić (Dinamo), Katanec (Sampdoria), Baljić (Sion), Šabanadžović (Crvena zvezda), Jarni (Hajduk), Savićević (Crvena zvezda), Prosinečki (Crvena zvezda), Sušić (PSG), Pančev (Crvena zvezda), Stojković (Crvena zvezda), Vujović (PSG), Bokšić (Hajduk), Šuker (Dinamo). Selektor: Ivica Osim
Tottenham pobijedio Manchester United u utakmici sa sedam golova, Son postigao gol direktno iz kornera
