Specijal / Ibišević je rođen da piše historiju, takvi ne odlaze u zaborav
Ibišević je još jedan primjer onih čije su porodične teške potrage za boljim životom i surovi odlasci iz rodne zemlje glavom bez obzira na kraju donijeli veliku radost i Vedadu, i Vedadovim, i svima kojima srce zatreperi kada čuju himnu BiH.
Fudbalska javnost u BiH upoznala ga je u junu - morao je biti juni - kada je po ulasku s klupe u dresu mlade reprezentacije naše zemlje napravio slalom kroz odbranu vršnjaka iz Slovenije i matirao današnjeg golmana Intera Samira Handanovića za konačnih 2:0 u prijateljskom meču. Gledao ga je tada i Michel Platini koji je na tu utakmicu odigranu u Orašju došao kako bi kao član Izvršnog odbora UEFA-e otvorio sportski centar Goal.
Igrao u najmračnijem periodu reprezentacije BiH
Bio je to neobičan gol, rijetko viđen i na mnogo većem nivou i u mnogo poznatijim dresovima, ali nije taj gol referentna tačka za Ibiševićevu eru u reprezentativnim selekcijama BiH. Nisu čak ni oni mečevi baraža za Evropsko prvenstvo protiv mlade reprezentacije Češke odigrani 2006. godine referentne tačke za naše upoznavanje s Vedatorom.
Sve su to bili nagovještaji da polako dolaze "neki novi klinci" koji će nositi reprezentaciju, ali ko se mogao nadati da će Ibišević, Edin Džeko, Sejad Salihović i svi oni koji su se tada borili protiv Češke za odlazak na prvo veliko takmičenje mlade reprezentacije kasnije voditi A reprezentaciju u najveće pobjede? Ta Češka ostat će upamćena kao najveći domet mlade reprezentacije, ali i kao rađanje budućih Zmajeva što ćemo tek kasnije shvatiti.
Referentna tačka za Ibiševića kada je u pitanju reprezentativni fudbal je zapravo onaj meč u Novreškoj u martu 2007. godine, prvi meč reprezentacije BiH nakon one odluke velikog broja reprezentativaca da neće nastupati za državni tim dok se ne promijeni stanje u Fudbalskom savezu BiH. U takvom meču, u kojem nije bilo Elvira Bolića, Sergeja Barbareza, Emira Spahića, Saše Papca i ostalih potpisnika pisma u kojem stoji da oni neće nastupati za A tim, šansu su morali dobiti igrači iz drugog plana. Tako je u konkurenciji, među ostalim, Adnana Čustovića, Zajka Zebe, Mladena Bartolovića, Darka Maletića i Zlatana Muslimovića, prvu šansu dobio Ibišević.
Tada smo na Ullevalu pod vodstvom Fuada Muzurovića senzacionalno slavili rezultatom 2:1, zahvaljujući golovima Zvjezdana Misimovića i Muslimovića, igrača koji nisu potpisali "pismo o bojkotu" kao većina drugih reprezentativaca.
Za razliku od pobjede nad Norvežanima, Ibišević je pobjede protiv Turske i Malte, u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2008. godine, presjedio na klupi, a onda je šanse dobijao u narednih pet kvalifikacijskih mečeva uključujući i prijateljski meč protiv Hrvatske. U svih tih šest mečeva upisali smo poraze, pa je tako nekako zapostavljen i onaj prvi Ibiševićev gol za BiH postignut u porazu od Grčke.
Ah, da i to spomenemo - navedenih šest poraza zajedno s dva poraza u naredne dvije prijateljske utakmice od Poljske i Japana i remijem protiv Makedonije u prijateljskoj utakmici najgori je niz u historiji reprezentacije BiH. Iako te mečeve protiv Poljske, Japana i Makedonije nije igrao, Ibišević je fudbaler koji je zahvatio tu neslavnu eru naše reprezentacije, najgoru eru u njenoj historiji.
Član najsjajnije generacije
Boravio je Ibišević, dakle, u najmračnijem periodu fudbalske reprezentacije BiH. A znamo, priroda je takva, da nakon najvećeg mraka mora doći svitanje. Ibišević je bio i dio toga. Zapravo, neizmjerno važan dio tog svitanja i svjetla koje će uslijediti.
Ostat će samo pitanje, iako će ga Ibišević smireno i sabrano bez ikakvog iskazivanja žala uvijek odgovoriti ako ga upitate, koliko bi daleko dobacila njegova zvijezda da nakon 18 golova u 17 bundesligaških mečeva za Hoffenheim u prvom dijelu sezone 2008/09. nisu stradali križni ligamenti? Ostat će ta računica koja kaže da je na koncu te sezone, koja je za Vedada završila u januaru, Grafite bio najbolji strijelac Bundeslige s 28 golova i da je Brazilac, zajedno s Edinom Džekom koji je skupio 26 golova, pokupio svu slavu. Ibiševiću je trebalo 10 golova u 17 utakmica da se barem izjednači s Grafiteom. Ali, sudbina, koju je objeručke prihvatio, nije mu dozvolila ni minutu, a kamoli gol, u tih 17 mečeva.
Iako nije lijepo diskutovati o onome što se desilo pitajući se šta bi se desilo u nekom drugom scenariju, teško je zaobići Ibiševićevu povredu koju smo spomenuli iz njegove epizode provedene u Hoffenheimu, jer ona nije vezana samo za njegovu klupsku karijeru, nego i reprezentativnu.
Samo što je, istini za volju, teško zamisliti kako je Ibiševićeva karijera mogla biti bolja u reprezentaciji.
Tri baraža i jedan plasman na veliko takmičenje, na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014. godine. Četiri, dakle, uzastopna kvalifikaciona ciklusa u kojem je osvojeno minimalno drugo mjesto u grupi. Jasno je da će ostati žal što je u tom periodu odnos odlazaka na velika takmičenja u odnosu na propuštene šanse 1:3, ali opet je taj niz uspjeh za svaku pohvalu, pečat da smo imali veliku generaciju.
Golovi koji su ispisali historiju
Mnogo smo puta padali na posljednjim preprekama prije odlaska u Brazil, nekoliko puta, kao onda protiv Danske na Koševu ili Francuske u Parizu, dijelio nas je samo jedan gol, odnosno samo pobjeda od odlaska na veliko takmičenje, ali san bi ostajao nedosanjan.
Čovjek koji je snove ispunio, koji je stavio šlag na tortu, bio je Vedad Ibišević. On je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme u onoj srčanoj kišnoj noći u Kaunasu 15. oktobra 2013. godine kada smo htjeli direktno u Brazil, a ne u neku drugu zemlju u kratku posjetu, u neki novi baraž.
A golovi su ionako unikatna pojava, stvar, kako hoćete. Samo jedan presudan gol u velikoj utakmici dovoljan je da anonimusa pretvori u legendu i u isto vrijeme ratnika baci u sjenu. Možete na terenu biti nevidljivi ili, čak, ući samo nekoliko sekundi prije posljednjeg zvižduka, smjestiti loptu na pravo mjesto i odjednom postati važniji, popularniji, veći od onog veznjaka, štopera, golmana, ma i od onog ko vam je dodao loptu, sve njih možete baciti u ćošak i ostati sami na sceni.
Ibišević odlično zna kakav je osjećaj postići takav gol. Samo što je on, za razliku od nekih kojima lopta kao nezasluženi poklon dođe u pravo vrijeme i nakon dodira s tijelom završi na željenom mjestu te ih proslavi, zaslužio takvu počast.
Zaslužio je da i one noći, 15. juna na kultnoj Maracani u Brazilu protiv Argentine predvođene Leom Messijem, u našem premijernom nastupu, prvom plesu na velikoj sceni, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, uđe s klupe i ubaci loptu u gol. Zaslužio je da te noći, kada je u BiH tek nastao novi dan, malo iza ponoći bude najsjajnija zvijezda na nebu. Zaslužio je da taj gol bude veći od našeg poraza od Gaučosa.
Da, sve je to zaslužio, jer ta noć u kojoj je zabrinuo Messija i raspametio Bosance i Hercegovce širom svijeta, desila se otprilike tačno 13 godina nakon njegovog odlaska iz Švicarske - zemlje u koju je njegova porodica u potrazi za boljim životom stigla iz BiH, ali koju je zbog problema s papirima morala napustiti - u Sjedinjene Američke Države gdje je otišao graditi ime. Jer, Vedo je, prema riječima njegovog oca, u junu 2001. godine stigao u SAD, a znamo da je u junu 2004. postigao prvi gol za BiH, tada kao član mlade reprezentacije, te da je u junu 2014. godine zablistao na Maracani.
Svoj boravak u reprezentaciji Ibišević je zapečatio, dakle, historijskim golovima, ali i velikim ljudskim manirima. Ostat će među igračima, svim selektorima koji su ga trenirali, među svim ljudima u Savezu, u medijima i u javnosti upamćen kao veliki čovjek. Njegov period u reprezentativnom dresu može poslužiti kao primjer uzornog sportiste, onog koji svoj posao obavlja maksimalno profesionalno, onog koji je odan grbu koji nosi na srcu.
Zmajeve nakon 82 nastupa i 28 postignutih golova napušta jedan veliki zmaj, Plavooki bombarder, Vedator, čovjek koji se reprezentaciji pridružio pred svitanje najsjajnije generacije i koji ju je s kapitenskom trakom na ruci napustio jedne sumorne noći u Talinu. Otišao je skromno, nakon utakmice koju smo i prije njenog početka željeli zaboraviti. Ali, Ibiševića u zaborav ništa odnijeti neće.
