O paradoksu života i smrti simbolično možete razmišljati dok vas u Vrapčićima lomi sjeverni vjetar, a snijegom ovejani obronci planine koja se zove kao i klub, odvlače pažnju sa radnika koji sređuju stadion za utakmice koje klubu slijede u narednom periodu.
Poslije zime doći će proljeće. Svi životni zakoni nas uvjeravaju da će s hercegovačkim beharom i pobjedama u proljetnom dijelu sezone svanuti i klubu čijem su se uspjehu radovali i mnogi koji nikad nisu vidjeli ni Mostara ni Hercegovine.
Treba vjerovati u rad i u vrijeme koje dolazi, svjestan je toga i čovjek koji je ostavio stabilnost Premijer lige kako bi preuzeo klub u kojem je ponikao i podigao ga sa dna na kojem obično ne viđate klubove koji znače toliko mnogo hiljadama ljubitelja fudbala.
Ibro Rahimić, govori mirno i ozbiljno, više nego biste očekivali od nekoga ko je spreman rizikovati toliko da stabilnost zamijeni rizikom. Rahimić je zahvalan rukovodstvu bivšeg kluba na otvorenim vratima, a on u tom bivšem klubu Mladosti iz Doboja kod Kaknja nije bio tek jedan od trenera, već čovjek koji je obilježio najljepše epizode kluba.
"Koliko me uspjeh Mladosti radovao, toliko me stanje u Veležu rastuživalo. Ispadanje iz lige sam već nekako prežalio, ali još jedan pad u niži rang, značio bi vjerovatno i gašenje kluba. Nisam mogao to gledati skrštenih ruku. Trebao sam preći na kraju sezone, ali situacija je bila kritična, morao sam doći odmah", govori emotivno prisjećajući se da je Velež tada imao samo tri boda u osam utakmica Prve lige Federacije Bosne i Hercegovine.
Mora biti bolje
Stanje je sada već bolje, osjete se pozitivna kretanja oko kluba, neka nova energija tako da Rahimić s optimizom gleda na proljetni dio prvenstva. Ipak, Velež je danas tek 15. od 16 klubova na tabeli Prve lige Federacije BiH sa trinaest bodova. U niži rang ove godine ispada najvjerovatnije pet timova. Proljetni dio prvenstva kreće 4. marta kad u Mostar dolazi Travnik.
"Povratak Veleža na mjesto koje mu pripada je moja životna želja. Siguran sam da znam i mogu da obećam stabilizaciju u ovoj sezoni i sigurnu promociju u Premijer ligu naredne godine. Dvadeset godina se tavori, trebamo se svi zajedno trgnuti iz te letargije koja nas je dovela dovde. Dosadašnji rad garantuje da postavljene ciljeve sigurno ispunjavamo. Ja sam optimista", odlučno poentira trener od kojeg se u naredom dijelu sezone očekuju pobjede.
Lagano se slaže ekipa koja treba sve to iznijeti na svojim plećima.
"Stvari koje su se dešavale u klubu odrazile su se naravno na igrački kadar. Godinama se nije kvalitetno radilo i to se na ovoj djeci osjetilo. Oni možda danas nemaju kvalitet kakav bismo mi svi željeli, ali im se pristup ne može zamjeriti. Na svima nama je da naporno radimo i napredujemo", govori svjestan izazova koji je pred njim.
Od igračkog kadra prioritet je rješavanje pitanja golmana, ali to će kaže biti gotovo ovih dana. U sezonu se ušlo s dva mlada čuvara mreže, ali teško je s djecom na golu kad gori pod nogama. Dosta je imena u opcijama, došli su Mustafa Mujezinović i Mehmed Ćosić, dojučerašnji igrači Bosne iz Visokog i Radničkog iz Lukavca. Rodrigo Carvalho Santos, Brazilac je koji bi trebao pojačati vezni red. Bit će tu još nekoliko imena sigurno.
"Najteže će biti naći pravu opciju u vrhu napada, najmanje je kvalitetnih igrača na toj poziciji, a bez konkretizacije u špicu, često sve drugo bude uzaludno", govori nam Rahimić, napominjući ponovnu uspostavu saradnje s mostarskom Lokomotivom, prema kojoj će ići igrački viškovi.
Projekat ponovo jakog Veleža uključuje i uspostavu kvalitetnijih odnosa sa drugim fudbalskim sredinama u Hercegovini, ali i unaprjeđenje rada i vlastitoj školi.
"Školu smo već ojačali, ali treba još tu edukacije trenerskog osoblja i dovođenje pokojeg novog stručnjaka. Veliki sam pristalica da većina igrača budu domaći momci, od Trebinja i Stoca, Čapljine, do Konjica. Da okupimo što više djece iz regije koja je uvijek gravitirala Veležu", govori Rahimić, već sad ponosan na rezultate generacije 2005/06.
Pravi pomaci se vide i kod juniora, uslovi rada su sada jako dobri. Velež je uvijek bio rasadnik talenata, ali je proces stvaranja igrača upitan. Nije do baze, već do procesa stvaranja ozbiljnih igrača.
Ibro Rahimić ima mnogo igračkog i trenerskog iskustva te je jako zanimljiv sagovornik i za teme šire od Veleža. Jasno je detektirao slabosti našeg fudbala.
Bez lopte se kod nas fudbal skoro i ne igra
"Kasnimo za evropskim fudbalom, mnogo kasnimo. Nove tehnologije rada su otišle dalje, mi smo ostali. I sam rat kao da je zaustavio način promišljanja. Dok su drugi napredovali, mi smo kopirali stare standarde. I dalje smo slabi kad se gleda protok lopte, brzina odigravanja, mišljenja, djelovanja. Još uvijek mi volimo da držimo loptu previše, igra bez lopte je na niskom nivou, agresivnost koja je najvažnija, u našem fudbalu je jako loša ili je usmjerena u pogrešnom smjeru", kategoričan je naš sagovornik.
Agresivnost kod njega nadograđuje pojam tranzicije.
"Mi imamo samo fazu s loptom, bez lopte nas nema nigdje. Tranzicija je nepostojeći pojam. Dolaze ipak novi treneri, nadati se da će oni donijeti nove vrijednosti u naš fudbal", ipak je optimističan Rahimić koji uvijek ističe svoj proces fudbalske edukacije gdje je boravak u Švicarskoj bio presudan.
Dok govori o fudbalskim trendovima, ne može da ne uporedi Velež s tim, posebno sa onim vremenima kad je i sam nosio crveni dres, pa zaključuje: "Ja sam i došao da Velež vratim u moderne tokove, kako smo i nekad igrali, u ona zlatna vremena. Nema tu velikih stilskih razlika, samo se sada brže razmišlja. Nas trenutna pozicija tjera da stabilizujemo ekipu i da igramo na rezultat, ali čim se malo ustalimo, otvorit ćemo igru prema naprijed."
Uočava probleme i u pristupu. Misli globalno, a djeluje lokalno.
"Naša djeca znaju igrati, a i ova koju dovodimo imaju potencijal, ali moramo raditi na kolektivnoj igri. Predugo se prema fudbalu odnosimo kao individualnom sportu. Treba graditi kolektivan pristup, shvatanju i djelovanju“, rezimira strateg Rođenih.
Agresivnost je karakteristika na kojoj insistira
Kao igrač donosio je svojim timovima agresivnost, karakteristiku za koju kaže da je nedostajala onim najboljim generacijama Veleža za konačan trijumf u nekad jednoj od najtežih liga u Evropi, jugoslovenskoj.
"Koliko god igrač ima igru s loptom, toliko mora igrati i čim izgubi loptu. Obično sekunde odlučuju i te sekunde moramo unaprijediti. Na tom i mi danas radimo, na tome treba raditi generalno u našem fudbalu", govori naš sagovornik.
Nekad se začudi svojim igračima koji po izgubljenoj lopti probaju dokazati jedan drugom ko je kriv, umjesto da se bave povratom lopte u svoj posjed. Težak je to proces učenja i ispravljanja starih, loših navika.
Atletico Madrid i Simeone su uzor
Aktivno posmatra napredak reprezentacije pod vodstvom Mehmeda Baždarevića, posebno ističe doprinos na agresivnosti, koja je kod Rahimića ključna, ali smatra da još nismo spremni da se nosimo s onim najboljima.
"Hrvati su najbolje prihvatili moderne trendove, prvi su na ovim prostorima shvatili i primijetili da fudbal nije samo igra s loptom. Nama to najviše nedostaje", još jednom upućuje na problem premalog kolektivnog shvatanja igre i nedostaka tzv. obavezne igre.
Na kraju smo odlutali na globalne fudbalske teme i tu se jasno odredio.
"Volim Barcelonu, njenu tehničku dotjeranost i ljepotu igre. Ipak, više poštujem rad Chola Simeonea. Atletico Madrid s njim uspješno nadoknađuje timskom igrom činjenicu da nema klase Messija ili Inieste, a opet su vrhunska ekipa. Znaju igrati s loptom u nogama, a opet imaju igru na oba kraja terena, agresivnost, tako bih volio da i moja ekipa igra“, ostao je dosljedan sebi Ibro Rahimić.
I kod globalnih trendova, agresivnost je riječ koja ga najviše okupira. Veležu je danas za uspon do prihvatljivijih ligaških kota očito najpotrebnija. Ako će biti preslik svog trenera, Velež će igrati baš kao Cholov Atletico Madrid, čemu jasno stremi strateg Rođenih.
