Nogomet
5

INTERVJU / Ivan Ergić za Klix.ba: Nogometaš ne može biti uzor mladima prije učitelja ili doktora

Piše: Edin Isanović
Ivan Ergić (Foto: Klix.ba)
Ivan Ergić (Foto: Klix.ba)
Ivan Ergić (33), nekadašnji nogometaš Basela, Bursaspora i reprezentativac Srbije boravio je ovih dana u Sarajevu kao učesnik Otvorenog univerziteta. Za Klix.ba je govorio je, između ostalog, o svojoj karijeri, vremenu koji je provodio u karantinu čitajući knjige, nogometu na ovim prostorima, o tome kako su poremećeni sistemi vrijednosti, Svjetskom prvenstvu i šansama BiH u Brazilu...

U Sarajevo ste došli kako biste bili dio Otvorenog univerziteta. Šta je bio cilj vašeg učešća?

Pokušavam da otvorim novi politički prostor, zajedno sa ljudima iz Sarajeva. Ne želimo da se to pretvori u cirkus, jer ne želimo da kažu kako smo mi došli sa strane i propagiramo neke ideje. Inače, pisanjem sam se počeo baviti dok sam aktivno igrao nogomet, od neke svoje 24 godine. Tada sam počeo shvatati gdje se nalazim. Želio sam da iskoristim pažnju koju sam imao kao igrač. Težio sam da isprovociram nešto i da mene isprovociraju. Čisto da bude otpora i da vidim šta će se desiti. Sada kada imam više vremena mogu se povezati sa ljudima koji slično razmišljaju kao ja.

Imali ste uspješnu nogometnu karijeru. Kako danas gledate na sve to?

Relativno je šta je uspješno, a šta ne. Otprilike mi kažu da sam mogao dosta više postići. Imao sam i ugovor sa Juventusom, ali mi se to nije ostvarilo. Ipak, zadovoljan sam. Kao dječak sam maštao da nastupam za veliki klub, da igram Ligu prvaka. Pošto ja pričam o dosta negativnim stvarima, moram istaći da je u nogometu bilo i mnogo pozitive. Doslovice, došao sam do toga da sam igrao najelitnije evropsko klupsko takmičenje i svjetsko prvenstvo u nogometu. To je neki maksimum i mogu da se osjećam sretno jer sam to dao nekom malom Ivanu koji i dalje čuči u meni.

Pisali ste da profesionalni sport stvara "tjelesno i duhovno osakaćene ličnosti". Zašto mislite tako?

Jeste, to je ta strana medalje o kojoj se ne govori uopšte. Ipak, mladi nogometaši i njihovi roditelji imaju prava to znati. Više to nema veze sa humanom i pedagoškom dimenzijom koju je nekada sport imao na ovim našim prostorima. Nekada smo bili ispred drugih. Kada pričam sa našim bivšim sportistima iz nekadašnje Jugoslavije shvatim koliko je trener nekada bio i dobar pedagog. Instistirao je da je prije svega važno biti obrazovan pa tek onda kakav si sportista. Ta dimenzija danas uopšte ne postoji u nogometu i sportu generalno. To je mašinerija u kojoj moraš biti spreman da sebe fizički i psihički zlostavljaš. Postaješ pano za reklame. Govorim sada o korporativnom nogometu. Jednostavno, od tebe naprave nekog pasivnog idiota. Kada vidiš Beckhama i Ronalda, vidiš kako ti mehanizmi funkcionišu. Nogomet je pogodan jer si još u fazi razvijanja. Industrija profitira, a igrač nije ni svjestan toga. Mladi dobivaju sliku da je najvažnije kakvu frizuru imaš, koji automobil voziš, da je bitno na kakva mjesta izlaziš i da si dio "celebrity" kulture. Osim toga, dobiješ sliku da je važno koliko imaš novca. Nema tu duhovne dimenzije, da se razvijaš kao čovjek. Ipak, ima tu i dobrih stvari - putuješ, upoznaješ druge kulture, ali to nema humanu dimenziju. Opat ponavljam, u bivšoj Jugoslaviji je bilo drugačije.

Jeste li vi vrijeme u karantinu koristili da čitate knjige?

Jesam. Nažalost, jedan od rijetkih. Naravno, i među nogometašima ima finih momaka koji rade na sebi i koji pokušavaju da ne budu reducirani. Ima tu i ono da svi s jedne strane idealiziraju nogometaše, a sa druge jedva čekaju da ih ponize. Govore kako su neobrazovani, da ne mogu da sklope dvije rečenice. To mi je malo licemjerno od strane navijača. Dok je u klubu, navijači tog tima ga hvale, a kada ode ističu kako je neobrazovan. Kosmopolitska dimenzija je da neki igrači sticajem okolnosti govore više jezika. Znači, ne možeš reći za sve da nisu obrazovani. Dosta nas ima neku priču, da li izbjegličku ili siromaštvo. Muka te natjera da učiš jezike i to je pozitivno.

Da li ste ikada pobjegli iz karantina?

Kada sam bio mlađi živio sam sam. Nisam bježao, a najteže je bilo oženjenim momcima, a posebno onima koji su imali djecu. Igrači ne vole karantin. Nisam bio svetac, ali nisam izbjegavao karantin.

Zbog čega ste istakli da nogometaši ne trebaju biti idoli mladima?

Mislim da igrači koji su dio korporativnog nogometa, ne trebaju biti uzori. Upravo zbog svih razloga koje sam pomenuo. Trebaju se napraviti neki prioriteti. Ne može nogometaš biti uzor prije učitelja, doktora ili nekih zanimanja koji se bave ljudima i stvaraju humane vrijednosti. Imam potrebu da kažem da je poremećen sistem vrijednosti jer jedan ljekar specijalista ne može zaraditi niti približno kao jedan vrhunski igrač. Živimo u poremećenom sisitemu vrijednosti. Zato kažem, pustite nogometaše i sportiste, nemojte da im dajete toliki dimenzuju.

Ergić dok je igrao Ligu prvaka u dresu Basela (Foto: AFP)
Ergić dok je igrao Ligu prvaka u dresu Basela (Foto: AFP)

U kojem pravcu evoluira nogomet?

On je hiperkomercijaliziran. Uzima sve više maha i širi se globalno. Otvaraju se nova tržišta poput Brazila, Kine, istočne Azije, Azerbejdžana... Jaka su u ekonomskom smislu i vrši se ekspanzija i još će to rasti. Neće se ništa promijeniti dok se ne promijeni društvo. Nogomet je samo posljedica toga, nije nešto što je autohtono.

Pratite li nogomet na prostorima bivše Jugoslavije?

Više pratim fenomenološki šta dešava oko navijača, to više okupira pažnju nego sama igra. Vidjeli ste ovo sa Šimunićem je privuklo više pažnje od same igre.

Da li je igranje regionalne nogometne lige realno u ovom trenutku?

Kvalitet bi se povećao, ali je to nemoguće u ovom trenutku. Znam da postoji košarkaška liga, ali je nogomet nešto sasvim drugo, različita je i publika. To bi jedino bilo izvodljivo kada bi se zabranio dolazak gostujućim pristalicama, ali bi se izgubila draž. Jugoslovenska liga je bila izuzetno jaka, ali je to teško sada očekivati.

Prije više od šest godina u dresu Basela ste igrali protiv Sarajeva u okviru tadašnjeg Kupa UEFA. Nogometaši Bordo tima istakli su da ste bili izuzetno korektni i da ste pojedinima donirali opremu nakon meča. Kako iz današnje perspektive gledate na to?

Kada sam sve vidio, a ja sam iz ovih krajeva, shvatio sam da tavore. Sve je bilo spontano, a saigračima i ekonomu sam rekao da poklone opremu koja je viška. To je sitnica koja je bila simbolična. Isto bih uradio da je došao bilo ko sa ovih prostora. Drago mi je čuti da je danas siutuacija u FK Sarajevu puno bolja. Robert Jarni je zvučno ime i može da stvori dobru atmosferu. Ne znam ima li trenerskog iskustva. Svakome treba dati šansu i treba imati malo strpljenja.

Jeste li pratili kvalifikacije gdje je BiH izborila direktan plasman na SP, dok je Hrvatska trasirala put kroz baraž?

Generalno, kada god igra reprezentacija sa ovih prostora ja navijam za nju. Pozitivno me iznenadilo koliko je ljudi u Srbiji bilo uz BiH. Baš mi je drago što su pozitivno reagovali na to. Hrvati su se provukli, a kada se igrao revanš sa Islandom bio sam u Zagrebu. Sastao sam se sa nekim igračima prije meča i bili su malo u strahu. Govorili su Island je slab protivnik, ali može se desiti da ne pobijedimo. Nažalost, Srbija nije otišla. Ipak, priča je od početka bila trula. Jednostavno, nije od starta štimalo, a to je osnovno u nogometu. No, Srbija ima sjajne mlade igrače koji će imati nove prilike.

Kakve su šanse Zmajeva na Mundijalu?

Rekao sam navijačima BiH da ne trebaju očekivati previše. Uspjeh je što je izboren plasman na Mundijal. Vjerujem da će bh. selekcija ostaviti dobar dojam. Ne treba biti baš previše euforičan. Sa svojom porodicom gledao sam utakmicu Slovačk a- BiH. Meni su roditelji tada govorili da ima neki 'ludi' komentator. Nisam mogao da vjerujem kako čovjek komentariše, bio je toliko u tome da je nevjerovatno. Pomjerio je granice. Malo sam pratio i ovo oko "slučaja Hajrović". Ja imam jasan stav da igrač sam odluči za koga će igrati i da ne treba nikoga osuđivati. Mada je to uvijek osjetljivo. Ja sama imao istu dilemu, jer sam mogao da igram za Australiju, ali sam izabrao Srbiju. Odrastao sam u jugoslovenskom duhu, sve je bilo nekako negativno vezano za naše prostore i rekao sam sebi da ću igrati iz prkosa. Na kraju bi mi se više isplatilo da sam ostao u Australiji, ali ne žalim.

Niste razmišljali o trenerskoj karijeri?

Ne. Ne vidim se u tome. Razloge sam već pomenuo na početku teksta. Možda bi mogao biti trener da imam malu akademiju i treniram djecu.

Koje Vam je gostovanje u karijeri bilo najteže?

Protiv Barcelone u Ligi prvaka. U Baselu smo igubili 5:0, što nije sramota od tima iz Katalonije. Pred uzvrat u Španiji kao kapiten morao sam na pres-konferenciju i dati neku izjavu. Rekao sam da bi bilo najbolje da ne odemo i da izgubimo 3:0, jer su oni tada bili toliko dominantni. To je bilo simpatično novinarima, jer sam uvijek bio iskren. Desilo se da odigramo 1:1. To je bilo fenomenalno.

Najtežih i najdražih pet minuta u karijeri?

Definitivno, najteže je bilo kada nisam mogao da igram zbog depresije. Bilo mi je baš teško. Imao sam 21 godinu. To mi je pomoglo da se drugačije postavim. Radost nakon povratka na teren je bila neopisiva. Pamtim i sjajne utakmice u Ligi prvaka protiv Manchester Uniteda, Liverpoola...Rado se sjećam i prve titule sa Baselom. Sa Bursasporom sam, također, osvojio naslov. Sve su to lijepi nogometni trenuci.

Treba li trener sa igračima biti prijatelj?

Apsolutno! Mora postojati distanca, ali trebaju imati prijateljski odnos. Trener treba biti pošten, iskren i pravedan prema nogometašima.

Messi ili Ronaldo?

Messi. On je najbolji igrač ne samo današnjice, nego općenito. Igrao sam protiv njega i ostavio je sjajan utisak. Mada nema harizmu kao Ronaldo. S druge strane, Ibrahimović je poseban fenomen. Ima visinu i fenomenalnu tehniku. Malo je čudan, ali je fenomen.

Kakav je vaš odnos prema politici?

Mislim da ljudi direktno trebaju birati svoje predstavnike koji će ih predstavi na pravi način. Svi trebamo biti politički osvješćeni. Građani trebaju znati da će se politika baviti nama, ako se mi ne bavimo njom. Svoju i sudbinu porodice, prijatelja ne trebamo prepustiti drugima. Ako se ljudi sami ne pokrenu, neće se ništa mijenjati. U BiH ljudi nisu politički mrtvi. Pozitivno mi je ovo što se dešava u Grčkoj sa Syrizom. Ponudili su nešto novo, vidjet ćemo hoće li ostati autentični.