Iz rubrike "Nije se desilo": Kako je Vahid Halilhodžić postao selektor nogometne reprezentacije BiH
Vrijeme i mjesto radnje savršeno realni, a na vratima izvjesno posljednje mogućnosti za saradnju, boldiranim crvenim slovima piše "sad ili nikad".
Vahid Halilhodžić je stao pred ogledalo i još jednom se, onako za sreću, uvjerio da su odijelo, košulja, kravata i cipele u savršenom skladu. Zadržao je pogled, oči u oči sa sobom, i nakon svih godina oklijevanja, bio siguran u svoju odluku. Slutio je, nije još gotovo, jer borba čovjeka sa samim sobom pojavit će se u još makar dva trenutka koja slijede.
Uvijek su se pojavljivali i sada će sigurno, ali odluku je već donio, pa je na kraju - da bi postao "naš" - ostalo samo da ostane "svoj".
Na drugoj strani grada, u nogometnoj groznici koja je očekivano nastala, jer konačno dolazi Vahid, hiljade navijača željno je isčekivalo dolazak i potpis na ugovor, kojim najuspješniji bh. trener postaje i selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Dok namješta kosu i propituje se o terminima i izrazima koje je spremio za prvi radni sastanak, u tom prvom trenutku od dva spomenuta pred ogledalom, vidio je Halilhodžić mnogo toga na svom licu i u svojim borama. Nije ni trepnuo, a kroz glavu i u djeliću sekunde su mu prošli svi angažmani, poslovi i obaveze, koje je tokom svih ovih godina i daleko od svoje BiH nosio na duši i leđima.
Vidio je sebe, u raznim izdanjima i na svim krajevima svijeta, kako u svakom od tih trenutaka i na sebi svojstven način ekstremno zahtjeva, izvlači i traži od nogometa. Prošlo mu je kroz glavu i to kako je nekad i neko cijenio i vrednovao njegov posao. Kroz glavu su prošli i uspjesi i dani slave, još brže i neki bolni porazi i svađe, no ova misao, ideja i cilj bili su - znao je to Vahid i znao je da cijela nacija zna - znatno drugačiji. Bilo je to nešto "za dušu".
Vlastite strahove nesportske prirode pobijedio je vjerom u svoje znanje i iskustvo. Nekako je, gledajući svoje uspjehe na tuđim teritorijama, povjerovao da se i ovdje napredovati može i mora i da više nema vremena za čekanje, ili još gore - odbijanje, jer Bosna i Hercegovina je jedna i svaka pomoć bi joj dobrodošla. Posebno jer on, realno je to, "sve zna". I uvijek se čekao.
Na drugoj strani grada, gdje hiljade navijača još uvijek nestrpljivo čeka dolazak Vahida - između njegovog prvog i drugog treptaja pred ogledalom - čelnici Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine na čelu s predsjednikom Vicom Zeljkovićem, sjedili su nasmijani i vršili posljednje dogovore pred veliki dan za bh. nogomet. I oni su uzbuđeni, s razlogom, ogroman posao je u pitanju.
Misle i vjeruju, sada bi svi pozitivni koraci, koji se jedino tako i u tim i takvim velikim stvarima mogu dodatno istaknuti, pohvaliti i istaći, mogli dobiti i dodatni smisao. Svaka sumnja je, s dolaskom jednog takvog autoriteta, potpuno nestala. "Sad ili nikad", s obje je strane bio najbolji i jedini put kojim treba krenuti.
Halilhodžić pred ogledalom, nije ni trepnuo drugi put, a tijelo mu je, kao previše puta u godinama prije, obuzeo neki novi, ali dobro poznati stari strah, no sada, srećom po priču i njen epilog, nije trajao duže od jedne sekunde. I nije nadvladao.
U trenutku je posumnjao u sva obećanja, odriješene ruke i zacrtane korake koje je zamislio i tražio u projektu za našu zajedničku i bolju budućnost. Bilo je to jače od njega, nije ga moglo promašiti, neki neobjašnjiv strah i prepreka koji su duboko urezani u priču o našim neuspjesima, izgubljenim i propuštenim šansama.
Vahid je - za kraj - tačno sekundu između onog što zna do može i čega se plaši, još jednom prelomio, jubilarni hiljaditi put u tim danima, izoštrio je pogled, vratio samopouzdanje i nakon dva treptaja u kojima stane cijela naša vječnost, popravio odjeću i krenuo na potpis.
"Razmišljao sam o svemu što smo dogovorili. Moram reći da mi je drago što u Bosni i Hercegovini konačno svi imamo isti cilj. Uzbuđen sam i sretan, ubrzo počinjemo s poslom i radujem se prvim aktivnostima. Mislio sam da ću u životu dobiti svaku priliku, ali da klupu jedine domovine koju imam nikada neću preuzeti. Mislio sam da neću imati uslove. Vi ste shvatili, znali ste da je jedino ovako moguće sarađivati i ispunili ste sve moje zahtjeve. Spreman sam za rad, a očekuje nas mnogo posla. Krenut ćemo, kako smo se i dogovorili, iz temelja", kazao je glavni junak nakon toplog prijema u kući bh. nogometa.
I mašti na volju, trajalo je to satima: kompliment na kompliment, pohvala na pohvalu, a na kraju je bila, kao što je uvijek trebala biti, jedna velika nogometna lekcija za sve prisutne. Bila je i trenutak istine, pobjeda u igri za bolje sutra i pobjeda nad mentalitetom da iza dva treptaja jednog svjetskog čovjeka odgovor na naš poziv mora glasiti "ne".
U konačnici, bilo je zanimljivo čuti šta to jedan veliki svjetski stručnjak, što Vahid Halilhodžić apsolutno jeste i niko mu ne može osporiti, ima konkretno reći o bh. nogometu, reprezentaciji, domaćoj ligi, igračima, generaciji s Džekom i Pjanićem, novim klincima koje stalno tražimo i koji neprestano dolaze... Bilo je zanimljivo čuti, ili još bolje prestati slušati sa strane, kakvi su to izazovi ispred nas i kako ćemo graditi put koji nas sve zajedno vodi u bolju budućnost.
"U bh. nogometu, moramo priznati, napravljeno je mnogo pogrešnih koraka. Shvatili smo, te preuzeli odgovornost, da je konačno stiglo vrijeme, uz nadu da to nije kasno, za potpunu promjenu kursa i vjerujemo da ćemo svi zajedno, rame uz rame s Vama i sa svim ostalim kvalitetnim sportskim radnicima koji postaju dio nas, uraditi mnogo, brzog i efikasnog posla za boljitak i napredak nogometa u Bosni i Hercegovini. Ovo je naš novi početak", glasila je zajednička poruka svih izvršnih članova NS BiH.
Kolektivna topla riječ, uz osmijeh s obje strane, poslali su poruku da Bosna i Hercegovina s potpuno novim i nikad boljim materijalom počinje crtanje plavo-žutih simbola na nogometnoj mapi Evrope s koje je odavno nestala.
Kasno je za saradnju između dvije strane, shvatili su svi, pa i oni navijači ispred zgrade, bilo samo dok se nisu dogovorili. Sve ostalo je bilo bježanje od međusobnog poštovanja i prioriteta i neka naša, lažna i loša posla...
I Vahid je, kada se vratio kući i opet stao pred ogledalo, priznao sebi da nije u svađi s ljudima. I da nije fer ni pošteno reći to za čovjeka kao što je on. Da je sve izvučeno iz konteksta. I da je došlo vrijeme, iako se činilo da nikad neće, da najbolje od sebe pokaže tamo gdje srce i duša pripadaju. I tako je postao selektor Bosne i Hercegovine, jer drugog načina nikada nije bilo.
