Izbori u bh. nogometu: Poligon za političke i druge interese ili prilika za promjene?
Naime, posljednjih godina nogometne saveze sve češće popunjavaju političari i osobe bez ikakve veze s nogometom. Kandidature političkih figura postale su pravilo, a ne izuzetak. I ovaj put među istaknutim imenima koji imaju funkcije u kantonalnim nogometnim savezima ili su njihovi kandidati za federalni ili državni savez, nalazimo brojne političare.
Ovi primjeri samo su vrh ledenog brijega. Pozicije u nogometnim savezima postale su alat za ostvarivanje političkih i drugih uticaja te dodatne zarade, što dovodi do marginalizacije struke i onih koji su posvetili život nogometu.
Još veći problem leži u činjenici da ni najveći bh. nogometni klubovi ne pridaju dovoljno pažnje ovom procesu. Umjesto da se bore za kvalitetne i stručne ljude koji bi doprinijeli razvoju nogometa, često i sami predlažu kandidate iz politike i drugih oblasti, a ne iz sporta. Time i klubovi doprinose tome da loši kadrovi zauzimaju ključne pozicije u nogometnim savezima. Da stvar bude apsurdnija, nerijetko se dešava da se u vremenu nakon izbornih procesa upravo iz klubova žale na to da u nogometnim strukturama sjede iz svih sfera života osim sporta. Klubovi, kao temelji nogometnog sistema, svojim neodgovornim pristupom dodatno urušavaju ono što bi trebalo biti srž sporta – stručnost, posvećenost i razvoj talenata.
U organima saveza danas gotovo da nema bivših zaslužnih igrača koji su ostavili neizbrisiv trag u historiji bh. nogometa. Gdje su Faruk Hadžibegić, Refik Šabanadžović, Mehmed Baždarević, Muhamed Konjić, Elvir Bolić, Elvir Baljić, Vedin Musić, Mirsad Hibić, Branislav Krunić, Marko Topić, Saša Papac, Blaž Slišković, Vladan Grujić i brojni drugi? Ova imena, koja simbolizuju zlatne trenutke našeg nogometa, ostaju po strani dok nogometne organizacije preplavljuju osobe bez iskustva i strasti za sport. Njihov izostanak iz ključnih funkcija saveza očigledan je simptom dublje krize.
Rezultati reprezentativnih selekcija u posljednje vrijeme najbolje oslikavaju stanje u bh. nogometu. Čelnici saveza pokazali su da ne razumiju ni osnove organizacije, razvoja mladih talenata i dugoročne strategije. Bosna i Hercegovina, nekada ponosna na svoje nogometne rezultate, danas tone u osrednjost. Postavlja se pitanje: Koliko će najavljivane promjene zaista donijeti novu energiju i viziju ili će se izborni proces svesti na bitku za pozicije moći i prilike za ostvarivanje ličnih interesa?
Ukoliko nogometne saveze nastave voditi ljudi bez nogometnog iskustva i vizije, pitanje je ne samo kakva nas budućnost čeka, već hoće li bh. nogomet ikada izaći iz trenutne krize. Promjene su nužne, ali da li su one zaista moguće?
