Specijal / Jedanaest godina od čuda: Istanbul, Milan i magični povratak Liverpoola

Već je bilo čudno, a danas je još čudnije, naime, kako je Rafa Benitez, s timom sastavljenim od igrača čije zemlje jednom u stoljeću daju osvajača Lige prvaka, uspio dogurati do finala takmičenja? Finac Jari Litmanen je 1995. godine s Ajaxom podigao trofej, sad tu šansu ima Sami Hyypia. John Arne Riise je imao šansu postati prvim u ovom stoljeću, a petim Norvežaninom ukupno s titulom Lige prvaka. Dudek se nadao da će biti prvi Poljak nakon Zbigniew Bonieka i Józef Mlynarczyka, koji su s Juventusom, odnosno Portom 1980-ih godina osvojili titulu, a Baroš i Šmicer su sanjali da postanu prvim Česima okićenim najsjajnijom medaljom Lige prvaka, baš kao što je i Harry Kewel želio postati prvi Australac s tom medaljom.

U timu je standardan bio i Djimi Traore. On je u toj sezoni 18. januara 2005. godine postigao jedan od najteže shvatljivih autogolova u historiji fudbala. Rolingom je zabio svojima u trećoj rundi FA-kupa i lansirao "veliki" Burnley u narednu fazu najstarijeg fudbalskog takmičenja. Ako Redsi osvoje "klempavi" trofej, on će biti prvi državljanin Malija s takvom referencom.

Rafini aduti

Redsima su na putu za finale pomagali i Scott Carson i Anthony Le Tallec. Informacije radi, prvi će kasnije biti jedan od razloga da Englezi dožive slom živaca kad ih na kultnom Wembleyu zajedno sa selektorom McClarenom ukopa protiv Hrvatske i udalji od plasmana na Euro 2008, a drugi spada u red onih koji ostanu vječiti talent. Le Tallec je tad imao 19 godina i za Redse je skupio svega 28 nastupa u karijeri. U toj sezoni samo sedam, četiri u ligi i tri u Ligi prvaka. Svi će nabrojani, dakle, imati šansu da osvoje ono što do danas nije osvojio Zlatan Ibrahimović, a nikad nisu osvojili ni "stari, dobri" Ronaldo i Maradona.

Takve momke je čekao Milan. Gigant svjetskog nogometa koji je dvije godine ranije po šesti put osvojio ovo takmičenje. Galaksija pod čije okrilje spadaju najveće zvijezde fudbala.

Naprimjer, dok su na teren u crvenom dresu Liverpoola izlazili, u svjetskim okvirima, samo natprosječni fudbaleri Dudek, Finnan, Hyypia, Carragher, Traore, Luis Garcia, Riise, Kewell i Baroš, na drugoj strani je izlazila brazilska "jedinica" Dida, ponajbolji štoper u historiji Holandije Jaap Staam, ponajbolji defanzivci u historiji fudbala Alessandro Nesta i Paolo Maldini, ponajbolji desni bek od postojanja ove igre Cafu, jedini igrač s tri osvojene Lige prvaka s različitim klubovima Clarence Seedorf, fudbalski "zatvorenik na uvjetnoj kazni" Gennaro Gattuso, doktor Pirlo, mađioničar Kaka, ponajbolji igrač u historiji istočne Evrope Andriy Shevchenko i rođeni golgeter Hernan Crespo.

Jedini znalci u redovima Redsa koji su se kvalitetom mogli porediti s veličinama iz Milana bili su Xabi Alonso i kapiten Steven Gerrard.

Ali, Scouseri iz Liverpoola su vjerovali, kao i nacija i svi poklonici Redsa kojih je bilo daleko više nego Rossonera na stadionu Kemal Atatürk u Istanbulu. Međutim, već u prvoj minuti – ćorak. Milanu je prije isteka prve minute dodijeljen faul s desne strane, nekih 35 metara od Dudekovog gola. Pirlo je prije centaršuta digao tri prsta lijeve ruke, zaletio se i uputio svoju prateću raketu. Stam i Kaka su krenuli prema golu, a za njima i i grači Liverpoola. Iz gužve se ukazao Maldini, čovjek kojem je to bilo peto finale Lige prvaka te je, trčeći u pravcu Pirla, dočekao loptu smjestivši je volejom u Dudekovu mrežu. Ličilo je to na uigranu akciju. I na katastrofu Liverpoola. "Nismo ni počeli, stanite malo", govorila je nevjerica na licu Redsa.

Čudo za šest minuta

Klub koji je na tabeli engleskog Premiershipa završio na petom mjestu, iza Chelseaja, Manchester Uniteda, Arsenala i Evertona. Čak i da osvoje Ligu prvaka, igranje u ovom takmičenju u narednoj sezoni nije im bilo zagarantirano. Engleski savez je UEFA-i slao dopis da će u Ligu prvaka ići najbolja četiri kluba tabele, bez obzira na to šta Liverpool uradi u finalu. A Liverpool je u finalu, već u prvoj minuti gubio sa 1:0.

Nakon šoka Redsi su "stali na noge" i narednih pola sata na semaforu se samo vrijeme mijenjalo. Njihova šansa za povratak je došla u 38. minuti, kad je Garcia natjerao Nestu da igra rukom u šesnaestercu, ali glavni sudija Mejuto Gonzalez nije pustio vazduh u crnu zviždaljku, nego je pustio igru da se nastavi. Naredni put "svirnuo" je nakon dvadesetak sekundi kad je Crespo na drugoj strani zabio za 2:0. Očaj na licu Redsa, oduševljenje Carla Ancelottija, njegovih igrača i navijača Rossonera. Pet minuta kasnije, nakon hirurški preciznog pasa Kake, čija je lopta na putu ka Crespu prošla kroz četiri vremenske zone i odbranu Liverpoola te na kraju, nakon nježnog Crespovog dodira, preletjela preko Dudeka i završila u mreži, Milan je vodio sa 3:0, a Englezi vjerovatno razmišljali o prekidu televizijskog prenosa. Kad je mogla Sjeverna Koreja, mogli su i oni...

Finale u kojem je nastupao tim sa igračima koje bi u Grčkoj nazvali božanstvom, vodio je 3:0, a preko puta njega stajao je tim koji na tabeli Premiershipa, na kraju sezone, ima tri boda manje od Evertona. Sve je utihnulo u njedrima onih koji su navijali za Redse. Majke su umirivale djecu u Gerrardovom dresu, penzioneri u Merseysideu pili ono malo tableta što je ostalo, neki možda kuburili s hitnom pomoći, a na stadionu na kojem obitavaju Redsi vladao je muk.

U svlačionici je Rafa Benitez patetički govorio: "Glavu gore", a igrači se pitali: "Ko je ovdje lud?" Milan je čekao preostalih 45 minuta da podigne trofej, Liverpool da sačuva obraz. A to u kriznim trenucima zna biti velika razlika. Pogotovo ako imate navijače koji pjevaju "himnu svih himni" i sjete se zapjevati je pred kraj tih 15 minuta odmora. "When you walk…" dopirao je zvuk do svlačionice probudivši luzera u crvenoj svlačionici stadiona u Istanbulu. "Zabit ćemo makar jedan. Zbog njih."

Uslijedila je priča koja se prenosi "s koljena na koljeno". Krenulo je u 54. minuti. Glavom sa jedanaest metara zabio je kapiten Steven Gerrard, dijete Liverpoola. Do centra je trčao ne prestajući da maše rukama i tjerajući navijače i saigrače da vjeruju u povratak. U tim trenucima, on je vjerovatno bio jedini koji je mogao zapaliti iskru koja će pokrenuti Redse. Ako ništa drugo, finale je izgledalo zanimljivije.

Mejuto Gonzalez, glavni sudija meča, danas je ponosan što je sudio ovu utakmicu. Još ponosniji bi trebao biti jer je značajno utjecao na rezultat iako nije htio. Već naredni napad Liverpoola, nakon Gerrardovog gola trebao je biti završen ofsajdom, ali Gonzalez nije vidio podignutu pomoćnikovu zastavu. Milanezi su izbili loptu, a Redsi je ponovo uzeli. Balon je završio u autu. Riise je dodao za Alosna, ovaj za Hamana koji produžuje za Šmicera, a ovaj poteže obarač i onako velikog Didu ambicioznim šutem s nekih 25 metara tjera na istezanje. Češka haubica je pogodila tačno tamo gdje vrhovi prstiju brazilskog golmana nisu stigli na vrijeme. Još jedan gol do čarolije.

Posljednji faktor

Manje od četiri minute nakon toga, Gerrard je izborio penal i tim koji u Engleskoj gleda u leđa ljutom rivalu Evertonu, ima šansu za povratkom protiv Berlusconijevog sazviježđa. Xabi Alonso je najprije pogodio Didu, a onda odbijenu loptu zabio u mrežu.

Čuda su, zaista, moguća. Nekada je za njih dovoljno samo nekoliko minuta. Maradoni je 1986. godine na Mundijalu u Meksiku trebalo malo više od četiri minute da Englezima rukom unese loptu u gol i kasnije predribla cijeli britanski otok prije nego zabije Shiltonu. Liverpoolu je trebalo šest minuta da raskopa grob i izađe iz njega.

Ostalo je 3:3 i Redsi su nadahnućima Traorea, koji je sa gol-linije izbacio šut Shevchenka u 70. minuti, i Dudeka u produžecima, koji je dodatno izludio ukrajinsku zvijezdu i sve Milanove fanove, uspjeli dogurati do penala. “Hajde, ti to možeš. Sjeti se Grobbelaara kako je protiv Rome plesao prije 20 godina”, motivirao je Carragher kolegu Dudeka podsjećajući ga na finale Evropskog kupa 1984. godine kad je Liverpool na penalima savladao Romu. Tad je Bruce Grobbelaar klaunovskim plesom dekoncentrirao igrače Rome, koji su fulili dva penala i izgubili. Dudek je zaplesao ispred Serginha i Pirla koji su fulili, Kake i Tomassona koji su pogodili i tragičara Shevchenka koji je promašajem Redsima osigurao trofej.

Tako je Liverpool postao jedini tim koji u 15, sada već 26 sezona, ima osvojenu Ligu prvaka, a nema osvojeno nacionalno prvenstvo, pošto su prije trofeja Lige prvaka posljednji put Premijer ligu osvojili dok se još zvala Prva divizija, davne 1990. godine. Još su veći unikat kad dodate podatak da su četiri godine prije Lige prvaka osvojili UEFA-kup. Uz UEFA-in presedan i naredne sezone su zaigrali Ligu prvaka krenuvši od prvog kola kvalifikacija.

Kako god, postali su motiv, uzor i dokaz da je sve moguće. Ispisali su najromantičniju fudbalsku priču i odigrali glavnu ulogu u najboljem fudbalskom finalu. Kad potoneš, pokisneš, padneš u ponor, zatražiš nešto da ti samopouzdanju vrati željenu razinu, poslušaj dobru pjesmu, pogledaj dobar film, dobar klip ili jednostavno pogledaj čudo Redsa.

Gdje su danas?

Danas, 11 godina nakon kultnog finala, tadašnji trener Liverpoola Rafael Benitez, potpisao je trogodišnji ugovor sa Newcastleom koji se takmiči u Championshipu, drugom razredu engleskog fudbala. Steven Gerrard u dresu Los Angeles Galaxyja broji posljednje dane karijere, dok je Carragher već dugo stručni komentator Sky Sportsa.

Jedini od tadašnje skupine igrača koji je ostao na velikom nivou je Xabi Alonso, veznjak Bayern Minhena. Usput, on je i jedni koji je osvojio još jednu Ligu prvaka nakon te 2005. godine, a radi se o čuvenoj La Decimi, desetoj tituli Lige prvaka za Real Madrid u kojem je Alonso igrao do ljeta 2014. godine kada je prešao u Bayern Minhen.

Skoro svi ostali igrači Redsa iz sezone kada je osvojena Liga prvaka, završili su karijere ili su pri kraju. Ali, gdje god da bili, svi imaju nešto zajedničko - napravili su čudo.