Golman Jeroen Zoet nije ni pokušao stići loptu koja se odbila od Robinovo čelo. Nije je ni pogledao. Oči nije skidao s Robina, jer je znao da on sa šest metara, okrenut prema golu, neće promašiti. A ovog puta je trebao.
U posljednjem kolu grupne faze kvalifikacija za Euro u Francuskoj, na Amsterdam Areni, u 63. minuti utakmice, Holandija je s igračem više gubila od Češke rezultatom 3:0. Posljednji put su prekriženi sa spiska za Euro davne 1984. godine.
Više nije bilo bitno hoće li na jugoistoku Evrope Island srušiti Tursku, jer Holandiji su ionako za bilo kakvu nadu trebala četiri gola, dakle čudo, a oni su na terenu ličili na sve osim na Holandiju.
Utjehu nisu pružala ni ona dva pogotka za konačnih 3:2, a strijelci su bili Huntelaar i Van Persie koji je uspio poslati loptu i iza Cecha, ali još šest takvih golova ne bi pomogli, jer Turska nije izgubila od Islanda. Naprotiv, slavila je u fotofinišu remek-djelom Selçuka Inana i kao najbolja trećeplasirana ekipa direktno se plasirala na Euro. I dok je na prelijepom stadionu u Konyji Turska slavila plasman, onaj stadion u Amsterdamu, prvi stadion u svijetu sa krovom na uvlačenje, htio se sklopiti, zatvoriti i propasti u zemlju.
Nije Holandija ličila na onu zemlju koja je 1974. godine u finalu Svjetskog prvenstva Zapadnoj Njemačkoj postigla gol s bijele tačke prije nego su Nijemci dodirnuli loptu. Nije u ovim kvalifikacijama bilo ni prizvuka stihova koje je u slalomima sklapao Johan Cruyff, niti je bilo nadahnuća poput onog Van Bastenovog iz finala Eura 1988. godine kada je loptu koja je padala poput meteora poslao iza leđa Rinata Dasayeva i rastužio ogromni Sovjetski Savez, te Lalama donio prvi i jedini veliki trofej u historiji njihove nacionalne fudbalske reprezentacije.
A fudbalska Holandija je puno veća od tog jednog trofeja. Puno je veća i od tri poraza u finalima svjetskih prvenstva, te od jedne bronze sa svjetskih i četiri polufinala na evropskim prvenstvima. To je zemlja gdje su rođeni Johan Cruyff, Johan Neeskens, Marco Van Basten, Frank Rijkaard, Denis Berkamp i još mnogi čiji su trenuci inspiracije uljepšavali narandžastu boju s velikih fudbalskih takmičenja. Tamo je u glavi i u praksi Rinusa Michelsa oživio "totalni fudbal" s čijeg izvora vodu piju mnoge trenerske veličine i po čijoj konstrukciji funkcionišu mnogi veliki klubovi.
Ipak, na Evropskom prvenstvu gdje će plesati 24 reprezentacije neće "mirisati" Lale. Ostali su gledati u leđa Islandu, Češkoj i Turskoj i pitati se šta se desilo. Da li je razlog kraha to što rasadnici Ajaxa, PSV-a i Feyenoorda ne daju plodove kao nekada? Da li su postavili pogrešne ljude na klupu, Gusa Hiddinka koji u ovom desetljeću niže samo neuspjehe i Dannyja Blinda, trenera sa skromnom trenerskom biografijom? Ili su previše nedostajali Kevin Strootman i Arjen Robben?
Koji god razlog prevagnuo, rezultat je gorak. Nešto više od godinu dana nakon "petarde" koju su utrpali Španiji, nakon onog filmskog leta Robina van Persieja i hirurški preciznog pasa Daleya Blinda, Robbenovog sprinta u čijoj su prašini ostali Ramos i Pique - Island, Češka i Turska su rastužili zemlju lala i napravili prazninu koju ćemo osjetiti u Francuskoj. I to je fudbal.
