Koliko će trajati bajka Leicestera i "najboljeg gubitnika" koji dokazuje da je fudbal, prije svega, igra

U sezoni 2007/08. preuzeo je Juventus koji se, nakon italijanskog skandala u vezi s namještanjem utakmica, upravo vratio iz Serie B u Seriju A. S njim je Ranieri u povratničkoj sezoni bio treći, a potom je u sezoni 2008/09. dobio otkaz dva kola prije kraja. Zašto? Zato što od 30. do 36. kola nije upisao pobjedu, čime je propustio svaku šasnu da prestigne Mourinhov Inter i osvoji titulu. Uprkos tako lošem nizu od sedam utakmica bez pobjede, Juventus je završio kao drugi sa deset bodova manje od Intera. To je pokazatelj koliko je Ranieri odradio dobar posao prije posljednjeg dijela. Ali završnica je izostala.

Nakon Juventusa, Ranieri odlazi u Romu. E to je već balada. Jedna od najvećih u novijoj historiji fudbala. Roma je titulu čekala od 2001. godine. U goste im je u 35. kolu dolazila Sampdorija, a Roma je bila prva, s bodom više od Intera. U preostale četiri utakmice do kraja prvenstva; protiv Sampdorije kući, Parme u gostima, Cagliarija kući i Chieva u gostima Roma je imala šansu da sa četiri pobjede osigura titulu. Tu šansu, jednu u deset godina, ne smijete propustiti. Ako se ne zovete Claudio Ranieri.

I dobro je počelo. Totti je pogodio u 14. minuti, onih skoro 55.000 duša na Olimpicu čekajući kraj utakmice preživljavalo je napade astme i svega što ima veze sa otežanim disanjem, a dolje na atletskoj stazi Claudio Ranieri čekao da prvi put otkako se bavi fudbalom i kao trener i kao igrač - dakle u više od 40 godina - osvoji najveće takmičenje u nekoj zemlji. I upravo u Rimu, tamo gdje je rođen. No, za neke, jednostavno i nažalost, nije suđeno.

Rimska balada

Giampaolo Pazzini je pogodio u 52. minuti, pa onda i u 85. minuti. U sudijskom vremenu i na kraju utakmice režiser je miksao kadrove uplakanog Philippea Mexesa, očajnog Julija Baptiste i ona dva kadra koja ostanu tako čvrsto urezana da ih je preteško zaboraviti.

Jedan snima Claudija Ranierija u prvom, te onu kultnu Rominu Curvu Sud, tribinu gdje obitavaju najvatreniji navijači sa milion i jednom zastavom, u drugom planu. Utakmica i dalje traje. Prekrštenih ruku, sijede kose i izgubljenog pogleda stoji Ranieri, a tamo u kraju dokle dopire kadar na ekranu, Romini navijači navijaju, mašu zastavama svih veličina i podsjećaju da nada živi dok god vrijeme teče. Dozivaju noć koju je doživio Manchester United 1999. godine ili Liverpool 2005. godine. Nadaju se nekom projektilu Riisea, ili imaginaciji Tottija. Ili otpatku Tonija. Ali, bajke su tada bile "na drugom spratu".

Drugi kadar, onaj bolniji, onaj gdje riječi gube smisao, prikazuje Claudija Ranierija u momentu kada je sat na ruci glavnog sudije već nemilosrdno otkucao, a zviždaljka posljednji put progutala kisik. Kraj. Skamenjeni Ranieri, ne pomiče se, ne trepće i ne diše. Gleda u kultni teren rimskog stadiona ispred sebe, a unutra, u njemu sve se lomi poput domina. Inter ga je prestigao. Ni u rodnoj kući nije mogao pojesti posljednji zalogaj. Ne pitaj me noćas ništa...

Roma je slavila u tri preostale utakmice, ali Inter je slavio i posljednje tri i onda kada je Roma remizirala, pa je sve osvojio Jose Mourinho. I Ligu prvaka i Seriju A i Kup Italije gdje je, zamalo da zaboravimo, u finalu rezultatom 1:0 savladao Ranierija i Romu. Ranieriju je ostala balada, stidljiva priča za unuke i spušteni pogled na rimskim ulicama. Ostala je ona Mourinhova izjava o njemu. "Ima skoro 70 godina i osvojio je samo Super kup i mali kup. Prestar je da bi mijenjao mentalitet", zapečatio je Mourinho.

Još jednom poražen i u očima mnogih ponižen, Ranieri se zaputio u kneževinu Monaco i preuzeo taj klub u drugoj ligi. Monaco je tada počeo živjeti na pogon ruskog tajkuna Dmitryja Rybolovleva. Ranieri vraća Monaco u Ligue 1, te već u prvoj sezoni osvaja drugo mjesto iza Paris Saint-Germaina. Sjajan rezultat, zar ne? Ipak, nedovoljan da ostane na klupi i zaigra Ligu prvaka koju je izborio. Novi razlaz.

Sramota u Grčkoj

Kada već kolo sreće ne "svira" u klubovima, okrenuo se reprezentativnom fudbalu. Sidro je podigao u Grčkoj. U životu gore nije prošao. U četiri kola kvalifikacija za Euro 2016 imao je jedan bod. Remizirao je sa Finskom u gostima, dok je na domaćem terenu poražen od Sjeverne Irske i Rumunije te osramoćen od Farskih Ostrva, reprezentacije koja je od 2012. godine slavila još samo protiv Gibraltara za koji igraju policajci i advokati s neplaćenim toplim obrokom. Smijenjen je 15. novembra 2014. godine. Imao je 63 godine i nepunih mjesec dana na leđima, nijednu osvojenu ligu, milion drugih mjesta na tabelama i isto toliko izgubljenih bitki koje je imao u šaci.

Prestar da ponovo sanja, ali i previše zaljubljen u fudbal da bi ostao nedorečen, čekao je novu šansu. Dani su prolazili, mjeseci se nizali, a Ranieri čekao.

Teško je to povezati na pravi način, ali da je sudbina nekako posebno uplela svoje prste, niko ne može poreći. Početkom jula prošle godine imenovan je na mjesto trenera Leicester Cityja. Ne bi to bilo toliko čudno da se toliko stvari nije poklopilo za takav epilog.

Naime, Leicester je sezonu 2014/15. tavorio na dnu tabele. Čak 140 dana bili su na posljednjem mjestu. Niko i nikakva statistika nisu kazivali da će Lisice ostati u ligi. Međutim, trener koji ih je uveo u Premiership Nigel Pearson uspio je s ekipom pobijediti u sedam od posljednjih devet utakmica lige te osvojiti fantastično 14. mjesto. Ali krajem juna, kada je počinjala ova sezona, dobio je otkaz.

Razlog nije jedan. Imao je nekoliko ispada tokom prošle sezone zbog kojih ga je i Fudbalski savez Engleske kažnjavao, a narušavao je i ugled kluba. Kap je prelila čašu kada je njegov sin, koji je igrao za Leicester, zajedno sa dva saigrača učestvovao u seks skandalu sredinom juna dok je klub bio na Tajlandu na pripremama. Sva tri igrača su dobila raskid ugovora, a nedugo nakon toga otišao je i trener Pearson. Zamijenio ga je Ranieri.

Iako je imao dobru biografiju za klub poput Leiecstera, Ranieri je dočekan kao antipe(a)rson. Onaj katastrofalni rezultat s Grčkom bio je svjež i on ga je najviše definisao u očima navijača. A Otok ga je poznavao kao ismijavanog Tinkermana iz doba Chelseaja, čovjeka koji pravi previše izmjena u ekipi iz utakmice u utakmicu. Valjda će biti dovoljno dobar za opstanak, mislili su svi u Leicesteru, kao i sam Ranieri.

Ali, sudbina je htjela nešto drugo. Baš kao što je htjela da Leicester ne ispadne iz lige, jer da je ispao ne bi ga Ranieri preuzeo. Baš kao što je htjela da Pearson toliko puta napravi ispad te da naposljetku i njegov sin dopusti strastima da zagrizu zabranjeno voće pred otvorenom kamerom, što je velikim dijelom utjecalo na to da i njegov otac napusti klub, isto tako je htjela da na čelo Leicestera sjedne Ranieri i da onih 11-12 igrača (Schmeichel, Simpson, Morgan, Huth, Fuchs, Drinkwater, Kante, Albrighton, Mahrez, Vardy, Okazaki i Ulloa) preko noći postanu glavni likovi Star Warsa, Supermana, Batmana, Avengersa i svega što je Hollywood desetljećima izmišljao, a Premiership u jednoj sezoni doživio.

Sudbina je htjela i da Ranieri, nakon ljetne utakmice 2. kola Premiershipa u kojoj je Leicester City upisao drugu pobjedu savladavši West Ham u gostima, novinaru kaže riječi koje bi mogle vrlo lako postati historija. "Moramo sakupiti 40 bodova kako bismo opstali u ligi, to je naš cilj. To je važno za nas. Sada imamo šest bodova. Dakle, ostalo je još 36", kazao je Ranieri kao da želi pokazati da se odavno nije družio sa dvocifrenim brojevima.

Bajka tamo gdje se niko nije nadao

"Mislite 34?", upitao je reporter. "Da, 34", odgovorio je Italijan stidljivo sklopivši oči, a onda da malo ublaži lapsus, dodao: "Ali, mi želimo malo više." I evo, nakon 23 odigrana kola njegov Leicester ima tačno 47 bodova, malo više od norme za opstanak, ali i ostatka Engleske, jer Lisice sjede na prvom mjestu tabele.

Na tom putu Ranieri je prestao biti Tinkerman. Sada je postao trener koji najmanje mijenja postavu u odnosu na ostale trenere. Doduše, i da hoće mijenjati, nema za koga, jer Leicester nema široku klupu. Uz to, za vrijeme ove fantastične priče koja obilazi svijet Ranieri je u 16. kolu Premiershipa na svom King Power stadionu porazio Josea Mourinha i tako mu uručio otkaz. Možda je Ranieri “prestar da mijenja mentalitet” kao što je Mourinho nekoć rekao, ali je dovoljno dobar da stavi pečat na najteži period karijere Portugalca. Eh, ta sudbina.

Sada već rjeđe za Leicester čujete izraze: "Hit jesu, ali sigurno neće osvojiti ligu". A počeo je i Ranieri šarmirati navijače izrazima: "Želim da navijači sanjaju titulu. Ne želim ih probuditi". Ali, i ako to ne uspiju učiniti u preostalih 15 kola, oni su već zaslužili naklon cijelog svijeta.

Imaju 29-godišnjeg Jamiea Vardyja koji je prije svega pet godina igrao peti rang engleskog fudbala, a ove sezone je postao prvi igrač u historiji Premiershipa sa nizom od jedanaest utakmica u kojima je postigao makar jedan gol. Imaju Riyada Mahreza, čarobnjaka iz Alžira koji je postigao 13 golova i asistirao sedam. Imaju Hutha i Morgana, štopere poput “članova osiguranja”, inačicu Makelelea u liku Kantea i sve ostale junake.

Svima su dokazali da je fudbal samo igra. Da u ligi gdje vlada najveća konkurencija, gdje igraju Chelsea, dva Manchestera, Arsenal i Liverpool, pa zatim Tottenham i Everton, ipak može da se progura neki Leicester. Da igrači kojima još uvijek ne znate imena mogu pored gomile plaćenih zvijezda provoditi noći i jutra na naslovnim stranicama. Ne zbog incidenta, nego majstorstva. Dokazali su da je fudbal ipak samo igra gdje, prije svega, preovladaju osnovna ljudska gesla, a to je da rad, znoj, vjera i istrajnost nemaju cijenu. Dokazali su da pobrojane osobine čine dovoljnu snagu za savladavanje svih onih statistika, od broja tačnih pasova do posjeda lopte - u čemu Leicester ima ispodprosječan učinak - i svih budžetnih računica, jer i tu su Lisice bliže dnu.

Tamo gdje između dva gola jedanaest ljudi s jednom loptom igra protiv nekih drugih jedanaest ljudi, za papir još uvijek nema mjesta, ma šta pisalo na njemu i koliko god on vrijedio. Jer, “lopta je okrugla”, a želja čini čuda.