Preteći nakon tri sezone prvi mostarski gradski derbi, koncem jula na Stadionu pod Bijelim Brijegu, tom mitskom mjestu loptanja u Mostaru, primijetili smo da je odnos igrača na terenu izuzetno korektan, primjeran, za svaku pohvalu, kao da se ne radi o utakmici s tolikim nabojem, u gradu koji je obilježen baš tom podjelom.
"Odakle će biti naboja među igračima kad nema gradske raje, osim Zvone, Pere... Igraju ljudi sa strane koji i ne kontaju zbog čega je ova utakmica toliko drugačija", prokomentarisao je jedan kolega.
Iako nam se atmosferom na terenu sviđaju današnji derbiji, konstatacija o malom broju Mostaraca u dva gradska rivala ostala je kao glavna misao te noći. I ne bez razloga, jer baš je taj stadion desetljećima svjedočio istinu da je Mostar bio neiscrpno vrelo nogometaša svjetske klase, a njegov Velež sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan od najboljih klubova nekadašnje izuzetno jake jugoslovenske lige.
Domaći igrači nose kapitenske trake
Analizom dostupnih podataka došli smo do zaključka da Zrinjski u svojim redovima ima samo dva igrača rođena u Mostaru, kapitena Peru Stojkića i ofenzivca Kristijana Stanića. Velež je nešto bolji, na golu je standardni Adnan Bobić, ekipu predvodi kapiten Denis Zvonić, a treći kojeg redovno možete gledati u crvenom dresu je Seid Behram. U širem kadru Rođeni još imaju Maida Mrgana, Alena Alikadića i Irisa Mandžuku, ali ti redom sve mladi igrači ove sezone još nisu dobili priliku.
Premalo je to svakom slučaju, a posebno čudno i zabrinjavajuće kad se zna na kojim su temeljima nastali mostarski nogometni uspjesi i kako je grad na Neretvi decenijama baš od svoje djece stvarao nogometaše za najveću scenu. Još od Muhameda Mujića, Lea Hrvića, preko legendarnog trojca BMV (Bajević, Marić, Vladić), Blaža Sliškovića, Tuce i Kajtaza, Kodre i Barbareza...
Mostarski sportski novinar Saša Ibrulj kaže da ako pravimo usporedbu između onoga što je bilo i današnje situacije, onda je ovakvo stanje u najmanju ruku sramotno.
Nema ih dovoljno ni za mali nogomet
"Mislim da to što dva mostarska kluba među četrdesetak profesionalaca nemaju domaćih igrača dovoljno za ekipu malog nogometa na lokalnom turniru najviše govori o organizaciji ova dva kluba u posljednjih dvadesetak godina. Omladinske škole im, iz različitih razloga, nisu prioritet, ne postoji pravi sistem razvoja, njihov trenerski kadar im služi kao - čast izuzecima - odlagalište nezbrinutih bivših igrača, a način rada je zastario i prevaziđen je prije tridesetak godina", smatra Ibrulj.
Dodaje kako naravno, nije sve crno i bijelo, postoji i realan problem razvoja mladih igrača u našoj zemlji.
"Umjesto da imamo razvojnu ligu gdje će do izražaja dolaziti mladi talenti, za što imamo sve preduslove, u našim klubovima postoji neki nadrealni i neobjašnjivi pritisak rezultata zbog kojeg se mladi zamijenju preplaćenim i isluženim igračima iz regije, koji na kraju tamo gdje treba ne prave razliku. Tako se gubi prostor za razvoj i unaprijeđenje talenta, a mladi igrači propadaju u limbu između juniorskog i seniorskog fudbala, čekajući svoj trenutak koji rijetko dođe", zaključuje Saša Ibrulj.
Navijači oba mostarska kluba sve igrače koji dođu u Mostar tretiraju po zalaganju i znanju, a ne porijeklu. Možda stanje ni u drugim našim sredinama po ovom pitanju nije drugačije, ali je u mostarskom kontekstu broj igrača rođenih i odraslih uz Neretvu indikativan za ocjenu ispravnosti rada u dva gradska kluba.
Erko Jun ostvario dječačke snove u Dubaiju: "Od pokvarenih bicikala do Rolls-Roycea"
Manijaci u nedjelju organizuju humanitarni turnir za pomoć ugroženim u poplavama
