Profesionalna karijera duga 21 godinu, 22 trofeja, 1.016 utakmica, 73.889 minuta, 427 golova... I nikada nije dobio crveni karton, samo 47 žutih kartona. Nestvarne su ove brojke.
Niko nikada nije uspio davati golove s lakoćom kojom je to činio Raul. Lijevom nogom, desnom nogom, iz voleja, glavom, lobom, "inzaghijevski" s linije... na koji god način pomislite da se pogodak može postići, Raul je to činio. I to iz sezone u sezonu, uz obavezno ljubljenje vjenčanog prstena kojim je pozdravljao suprugu Mamen Sanz.
Jedini je igrač koji je iz trećeg tima Reala prebačen u prvi tim. Jorge Valdano, legendarni argentinski napadač koji je tada sjedio na klupi Kraljeva, je prepoznao buduću ikonu kluba. U devetom kolu sezone 94/95. u debiju na meču protiv Zaragoze asistirao je Ivanu Zamoranu za pogodak, a već u narednom kolu postigao je gol u derbiju protiv Atletica. Zvijezda je bila rođena.
Zvijezda koja je sijala 16 godina na stadionu Santiago Bernabeu. Petnaest golova je zabio Atleticu, isto toliko Barceloni. No, opet ga nisu mrzili ni jedni ni drugi mrski neprijatelji.
Raul je osoba koja je bila omiljena širom svijeta. Nikada od njega niste mogli čuti neku ružnu riječ, vidjeti neki prljav potez. Igrao je fudbal gospodski, baš onako kako se ponašao i van terena. Oko njega nikada nije bilo skandala. Porodičan čovjek kojem su na prvom mjestu supruga Mamen i djeca Jorge, Hugo, Hector, Mateo i Maria, skroman i uvijek dostupan.
Nikada nije osvojio Zlatnu loptu. Ne što nije bio dobar, već što je u svom vrhuncu igrao u vrijeme Ronalda, Zidanea i Figa, tri igrača s kojima je kasnije dijelio svlačionicu u Galacticosima.
No, Raulu je na prvom mjestu bio uspjeh ekipe, nikako individualni učinak. Iako je bio vrhunski strijelac, nije bio sebičan i volio je asistirati saigračima. Na kraju krajeva, u karijeri je samo dva puta bio najbolji strijelac Španije (1998/1999. i 2000/2001.).
Za Španiju je nastupio 102 puta i postigao 44 pogotka u periodu od 1996. do 2006. godine. Nažalost, nije imao sreću da igra sa Xavijem, Iniestom i ostalim vladarima svijeta u periodu od 2008. do 2012. godine.
Sada slijedi pomalo tužni dio, dio koji navijači Kraljevskog kluba nikada neće oprostiti predsjedniku Florentinu Perezu, dio u kojem Raul napušta Real, da ne upotrijebimo sintagmu "biva otjeran".
Šest titula prvaka Španije, tri Lige prvaka, Evropski superkup, četiri Superkupa Španije i dva Interkontinentalna kupa, čak 323 gola u 741 nastupu od 1994. do 2010. godine za Real nisu bili dovoljni da se legendi tek tako ne okrenu leđa.
Raul je u Realu naslijedio "sedmicu" koju je nosio Emilio Butragueño, a Raulovu Cristiano Ronaldo, koji ga je nedavno prestigao na listi najboljih strijelaca Kraljeva svih vremena (sada ima 326 golova). Sudbina je htjela da svoj posljednji susret odigra protiv Zaragoze, iste one Zaragoze protiv koje je debitovao 1995. godine.
No, tada 33-godišnji Raul još uvijek je bio željan golova, željan igre. I, što je važnije, mogao je igrati na vrhunskom nivou. To je i dokazao u Schalkeu, gdje je u dvije sezone na 98 nastupa zabio 40 golova.
Nakon sezone 2011/2012. osjetio je da više fizički ne može izdržati evropski tempo igre, ali je još uvijek mentalno bio spreman, te je otišao u katarski Al Sadd, gdje je u dvije sezone u 61 utakmici postigao 16 golova.
U 38. godini odlučio je završiti karijeru u Sjedinjenim Američkim Državama i to - u New York Cosmosu. Istom klubu u kojem je svoje posljednje minute na zelenom terenu odigrao i legendarni Pele. I Raul je kao i Pele u svojoj posljednjoj sezoni osvojio titulu. Slučajnost? Ne bih rekao.
