Hibić je rođen 11. oktobra 1973. godine u Zenici, a profesionalnu karijeru počeo u Čeliku sa samo 16 godina, a po početku agresije na Bosnu i Hercegovinu je 1992. godine otišao u Hajduk i postao stub odbrane splitskog kluba.
Nakon četiri godine u Splitu i ukupno sedam trofeja s Hajdukom Hibić je 1996. godine otišao u Sevillu, a 2000. godine je postao član Atletico Madrida u kojem je kao kapiten završio karijeru sa samo 30 godina.
Hibić je po nogometnom umijeću bio daleko ispred svog vremena. U vremenu kada je štoperima jedini zadatak na utakmici bio zaustaviti protivnika po svaku cijenu, a sa loptom u nogama jedina opcija je bila nabiti je na protivničku polovinu, Hibić je imao izuzetnu tehniku, osjećaj za prostor i bio je obično taj koji je počinjao napade svoje ekipe. Jednom riječju - bio je prototip modernog štopera i danas bi vrijedio desetine miliona eura.
Navijačima Bosne i Hercegovine ostat će upamćen najviše po periodu kada je nosio dres sa državnim grbom i popularne Ljiljane predvodio s kapitenskom trakom na ruci.
Hibić je u junu 1993. godine protiv Alžira postigao prvi gol za reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Mediteranskim igrama u Bariju, no s obzirom da nas je FIFA u svoje okrilje primila tek 1996. godine, ti rani nastupi nisu upisani kao službeni.
Upravo je te 1996. godine, iako povrijeđen, Hibić stigao u Zenicu i 24. aprila izveo kao kapiten Ljiljane na teren, te je odmah nakon prvog napada izašao, ali i ta jedna minuta je bila dovoljna da jasno poruči Hrvatima i selektoru Ćiri Blaževiću i pored ogromnih pritisaka i vrbovanja iz Hrvatskog nogometnog saveza da za njega postoji samo reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Trideseti rođendan je proslavio na utakmici protiv Danske na Koševu koja je odigrana 11. oktobra 2003. godine koja je odlučivala o plasmanu na Euro 2004. godine.
Pobjeda je vodila našu reprezentaciju na turnir u Portugal, ali nažalost, konačan rezultat je glasio 1:1. Nakon tog susreta Hibić je sa samo 30 godina odlučio okončati karijeru. Vratio se u Madrid i saopćio čelnicima Atletica da je to - to, te je zatražio raskid ugovora na njegovu štetu.
Hibić jednostavno više nije osjećao da u svakoj utakmici može biti na 100 posto, a 99 posto za njega je bilo premalo.
U karijeri je još samo jednom zakoračio na teren i to 28. aprila 2004. godine kada je odigrao simboličnih šest minuta u skladu s brojem na dresu u prijateljskom susretu protiv Finske u svojoj Zenici i na taj način se u 37. nastupu oprostio zvanično od reprezentativnog dresa.
Iako je mogao živjeti u Madridu, Hibić se sa suprugom i djecom vratio u svoje rodno selo Janjiće i povukao se iz javnog života, te smo ga tokom protekle dvije decenije veoma rijetko viđali u javnom životu.
