Lulić nakon godinu dana šutnje otvorio dušu i progovorio o ružnom rastanku s Laziom
"Dobro se osjećam, živim u Churu, po zanimanju sam sada 24-satni otac. Uživam sa svojom porodicom, uživam u slobodnom vremenu. Djecu vodim na nogomet i hokej. Teško mi je bilo posljednje dvije godine u Rimu jer sam bio odvojen od porodice koja je u Švicarskoj. Zato im sada to nadoknađujem", kaže Lulić za Corriere, te otkriva planove za budućnost.
"Počinjem kurs za trenera 6. juna u Italiji. Cilj mi je dobiti UEFA-inu A licencu, a poslije toga nije ništa isključeno. Lagao bih kada bih rekao da mi nogomet ne nedostaje. Kada sam završio karijeru isključio sam se iz svega vezanog za nogomet, nisam želio ni davati intervjue da ne bih pokvario atmosferu u Laziju", rekao je Lulić, a potom "otvorio dušu".
"Ponosan sam na 10 godina u Laziju, ali mislim da je bilo pošteno od čelnika kluba da sjednu sa mnom i otvoreno popričaju kada su već odlučili da mi ne ponude novi ugovor. Dobro se sjećam posljednje utakmice u sezoni protiv Sassuola. Nisam znao da li ostajem u klubu ili ću morati otići... Mogli su mi u martu ili aprilu reći: 'Slušaj, Senade, želimo podmladiti ekipu...', naravno da ne bih pravio problem. Umjesto toga, otišao sam na odmor i tek mi se 30. juna, posljednjeg dana ugovora, javio sportski direktor Igli Tare i rekao mi da mi neće produžiti ugovor i da dovode novog igrača", kaže Lulić i nastavlja.
"Najlakše je svaliti sve na nekog drugog. Moja sudbina je već bila odlučena, a rekli su mi da je trener Maurizio Sarri odlučio da mu ne trebam, ali mislim da to nije istina. Mogao mi je Tare reći da je Hysaj bolji igrač od mene i da im više ne trebam, ne bih se ljutio. A što se tiče podmlađivanja ekipe, umjesto mene je došao Pedro sa 33 godine", rekao je Lulić.
Lulić je početkom 2020. godine operisao skočni zglob i zbog toga je pauzirao godinu dana, a odlučio je prepričati kroz kakav horor je prošao.
"Prije svega, srećom, to mi se dogodilo sa 35 godina. Početkom 2020. godine skočni zglob me bolio nakon što sam dobio udarac u duelu s Brescijom. Nastavio sam igrati uprkos bolovima jer su mi svi govorili da će oni proći. No, nije prolazilo i morao sam na operaciju", govori Lulić i dodaje:
"Nakon operacije zglob mi se upalio zbog bakterije stafilokoke i nastavilo me boljeti. Morao sam potom otići na još tri operacije, jednu u Rimu i dvije u Švicarskoj. Bakterija mi je 'pojela' mišiće i tkiva. Ljekari su mi saopćili da bi mi i drugi organi mogli biti zahvaćeni, čak i krv. Nisam bio svjestan koliko je ozbiljan problem bio. Srećom, sve se završilo na dobar način", rekao je Lulić.
Lulić će zauvijek ostati upamćen po tome što je u 71. minuti susreta finala Kupa Italije 2013. godine protiv Rome postigao pogodak i donio Laziju trofej.
"Nakon tog gola ušao sam u srca navijača i postao jedan od njih. Smatraju me herojem, ali mislim da je to pretjerano. Tek nakon mnogo godina shvatam važnost tog pogotka, on je postao besmrtan. Ali jedina istina je da sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Naravno, nije to lagano uraditi, ali nisam ni slučajno bio tu da pospremim loptu u mrežu nakon što je Lobont odbranio šut. A šta sam osjećao kada sam pogodio? Pogledajte fotografije i sve će vam biti jasno. Noćima nisam spavao, taj osjećaj ću pamtiti čitav život", rekao je Senad Lulić.
Lulić je za Lazio od 2011. do 2021. godine odigrao 371 utakmicu i postigao je 34 pogotka, a prije rimskog kluba nastupao je u Švicarskoj za Chur, Bellinzonu, Grashoppers i Young Boys.
Za reprezentaciju BiH je odigrao 57 utakmica i postigao 4 gola.
